sub - 30.05.2009
No dobro je....
...katkad ponovo zalutati u prošlost.
Loša strana je što imaš osjećaj da ju je nešto promijenilo. I pobunio bi se. Al ne znaš kome. Ni kako.
:)
ne valja se vraćati na staro
možda dizajnerima :D mada je lijepo kada se navikneš...
iznenadilo me da si opet tu. nadam se da ćeš me češće iznenađivati. :) mah mah tebi ti!
iznenadilo me da si opet tu. nadam se da ćeš me češće iznenađivati. :) mah mah tebi ti!
bas ti je fora diz ajd svrati!!!!!!!!!!!
čet - 24.05.2007
U mreži
Znala je da je sve samo igra, ali željela je malo veće uloge, da bude malo opasnije...
Nije željela buljiti u monitor iščekujući slova...
i...nije željela biti ona koja iščekuje.
Nije željela biti samo jedna od, a opet, s druge strane, on bi bio jedan od i ništa više...
barem u mašti je sebičnost dozvoljena...
:-)
Naravno da je dozvoljena...Lijepo rečeno. Bye.:)))
:)
Svi se mi povremeno zapletemo,a umijeće je znati se otplesti...
ma umijeće je imati dovoljno volje i želje jer... ponekad nam je u mreži baš ugodno i... znamo se navuć na taj osjećaj...
Mreža, kako to izazovno zvuči!
@milansop :) jel' da?! Kako u Novigradu?
svaka mreža ima svoje čari... pogotovo ak' je pauk zgodan :D
@zla: he he... žensko!
sri - 09.05.2007
Opsjednuti (ili: il savršeno il nikako)
Već se naveliko priča o temi koja je danas potakla i mene da uzmem tipkovnicu - opsjednutost izgledom.
Pardon, SAVRŠENIM izgledom.
Ko da nije dovoljno što nas tim šopaju iz svih mogućih i nemogućih medija, ali sad se stvar proširila i na mase - susjede od 60 godina, tete, mame, sestre, kolege...
Logičan slijed događaja, ali zar vas takvo nešto ne ljuti? Mislim, očito da ne ljude koji izgledaju kao krojeni po tim mjerilima (bilo da ih je stvorila majka priroda ili ih je "iskrojila" njihova upornost, dijeta ili nešto slično), ali mene konkretno to svaki dan ponovno ubedira. I može mi neko tulit 300 godina kako je "bitno ono iznutra", ali sam skužila da ovim deprimiranjem osim što još dodatno nagrđujem facu (tužnim i obješenim izrazom), nagrđujem i "ono iznutra" jer mu ne posvećujem dovoljno pažnje i jer lagano postajem ljubomorna na sve zgodne curke u tramvaju koje su stale u traperice broj -20 i na kojima moderni krojevi ne izgledaju kao šatori nego - ljupko (takva im je namjena, bar mi se tako čini).
Da, priznajem i zbog ovoga se sramim - nisam samosvjesna (nisam nikad bila) i pripadam onoj izgledom zaluđenoj masi. I kao što su se nekad klanjali zlatnom teletu (koje ne postoji u prirodi) tako se i danas klanjaju/klanjamo photoshopiranim savršenstvima (koja također ne postoje u prirodi ili su iznimno rijetka).
Ono što me čini najviše ogorčenom jest činjenica da moje prezgodne kolegice redom usklađuju "proteinski, voćni, ugljikohidratni" i sl. dane, a ja bi ubila da im bar mrvicu nalikujem. I ne, nemojte biti na krivom tragu - nisu zgodne od dijete nego od rođenja. Mama me, umjesto s kulinarskim specijalitetima, dočekala s obješenim rasporedom dijete na frižideru. U Hrvatskoj je najprodavanija knjiga 90-todnevna dijeta. Druga najprodavanija? 90-todnevna dijeta drugi dio. Toliko o tome koliko hrvati rade na "onom iznutra" (a ovim pojmom ne mislim na želudac). Mislim, sve skupa žalosno.
NIje žalosno što su ljudi na dijetama, žalosan je stav prema onima koji nisu. Gotovo se osjećam krivom što ne vjerujem u te dijete i što se od svake eventualno udebljam. Uvik se moram opravdavat "Ali ja idem 3 puta tjedno na aerobik i nastojim se hranit zdravo." Moram se osjećat loše što ne izgledam savršeno i onda još lošije ako se zalomi koji trenutak da se ne osjećam loše što ne izgledam savršeno.
A najžalosnije od svega je što nisam balavica, što zaista nemam 135 kila, što sam se susrela sa groznim stvarima u životu i što se, unatoč tim spoznajama, bavim glupom kilažom. Nauči li čovjek voljeti sebe ili se s takvim stavom mora rodit/odgajat; to je ono što me najviše zanima?
I, kakva nas budućnost očekuje? Hoćemo li birati gene naše djece kako bi iscijedili ono najbolje od nas? Za par generacija, na što će svijet nalikovati? Hoće li se djeca sramiti svojih "ružnih" roditelja? Hoće li već na fotkama od porođaja malo photoshopirati svoju bebu???
Znam, malo sam predrastična, ali u ovom svijetu kao da više ne postoje prave vrijednosti. Ili se ja krećem u totalno krivom društvu (i tu, opet, dopuštam da je to istina). I nemojte mi sad pisat komentare tipa ljepota je iznutra, jer znam da u tome ima nešto, ali ne baš sve. I nije problem, na kraju krajeva, u izgledu, nego u tome što se svi kolektivno osjećamo loše u svojoj koži (unatoč DOVEovim kampanjama). Cure bi željele bit kao, npr. Gisele, ali i Gisele se probudi i pomisli: uh, da mi je izgledat kao.... štajaznam.
Kužite problem? Začarani krug. Pardon, okruglo nije u modi.
Ah, well, nek bude začarani štapić onda. :)
Pardon, SAVRŠENIM izgledom.
Ko da nije dovoljno što nas tim šopaju iz svih mogućih i nemogućih medija, ali sad se stvar proširila i na mase - susjede od 60 godina, tete, mame, sestre, kolege...
Logičan slijed događaja, ali zar vas takvo nešto ne ljuti? Mislim, očito da ne ljude koji izgledaju kao krojeni po tim mjerilima (bilo da ih je stvorila majka priroda ili ih je "iskrojila" njihova upornost, dijeta ili nešto slično), ali mene konkretno to svaki dan ponovno ubedira. I može mi neko tulit 300 godina kako je "bitno ono iznutra", ali sam skužila da ovim deprimiranjem osim što još dodatno nagrđujem facu (tužnim i obješenim izrazom), nagrđujem i "ono iznutra" jer mu ne posvećujem dovoljno pažnje i jer lagano postajem ljubomorna na sve zgodne curke u tramvaju koje su stale u traperice broj -20 i na kojima moderni krojevi ne izgledaju kao šatori nego - ljupko (takva im je namjena, bar mi se tako čini).
Da, priznajem i zbog ovoga se sramim - nisam samosvjesna (nisam nikad bila) i pripadam onoj izgledom zaluđenoj masi. I kao što su se nekad klanjali zlatnom teletu (koje ne postoji u prirodi) tako se i danas klanjaju/klanjamo photoshopiranim savršenstvima (koja također ne postoje u prirodi ili su iznimno rijetka).
Ono što me čini najviše ogorčenom jest činjenica da moje prezgodne kolegice redom usklađuju "proteinski, voćni, ugljikohidratni" i sl. dane, a ja bi ubila da im bar mrvicu nalikujem. I ne, nemojte biti na krivom tragu - nisu zgodne od dijete nego od rođenja. Mama me, umjesto s kulinarskim specijalitetima, dočekala s obješenim rasporedom dijete na frižideru. U Hrvatskoj je najprodavanija knjiga 90-todnevna dijeta. Druga najprodavanija? 90-todnevna dijeta drugi dio. Toliko o tome koliko hrvati rade na "onom iznutra" (a ovim pojmom ne mislim na želudac). Mislim, sve skupa žalosno.
NIje žalosno što su ljudi na dijetama, žalosan je stav prema onima koji nisu. Gotovo se osjećam krivom što ne vjerujem u te dijete i što se od svake eventualno udebljam. Uvik se moram opravdavat "Ali ja idem 3 puta tjedno na aerobik i nastojim se hranit zdravo." Moram se osjećat loše što ne izgledam savršeno i onda još lošije ako se zalomi koji trenutak da se ne osjećam loše što ne izgledam savršeno.
A najžalosnije od svega je što nisam balavica, što zaista nemam 135 kila, što sam se susrela sa groznim stvarima u životu i što se, unatoč tim spoznajama, bavim glupom kilažom. Nauči li čovjek voljeti sebe ili se s takvim stavom mora rodit/odgajat; to je ono što me najviše zanima?
I, kakva nas budućnost očekuje? Hoćemo li birati gene naše djece kako bi iscijedili ono najbolje od nas? Za par generacija, na što će svijet nalikovati? Hoće li se djeca sramiti svojih "ružnih" roditelja? Hoće li već na fotkama od porođaja malo photoshopirati svoju bebu???
Znam, malo sam predrastična, ali u ovom svijetu kao da više ne postoje prave vrijednosti. Ili se ja krećem u totalno krivom društvu (i tu, opet, dopuštam da je to istina). I nemojte mi sad pisat komentare tipa ljepota je iznutra, jer znam da u tome ima nešto, ali ne baš sve. I nije problem, na kraju krajeva, u izgledu, nego u tome što se svi kolektivno osjećamo loše u svojoj koži (unatoč DOVEovim kampanjama). Cure bi željele bit kao, npr. Gisele, ali i Gisele se probudi i pomisli: uh, da mi je izgledat kao.... štajaznam.
Kužite problem? Začarani krug. Pardon, okruglo nije u modi.
Ah, well, nek bude začarani štapić onda. :)
za mene izged.....hmm...mislin je nekako bitan al ne opsjednutost izgedom izgladnjivanje i takva sranja to je za mene.....glupa al mozda mi je cak i bitijr osoba iznutra nego izvana al eto kolkogod to ljudi govorili jos ce uvik bit onih opsjednutih izgledom,,,aj pozdrav
:)
jep, imam ričanu kosu, al patim za ravnom...it has been known
tko kaže da okruglo nije u modi ?? idi pitaj mene.
obožavam plave,vitke mršavice povećih atributa...oženih malu,puniju,crnu i gadno omanjih atributa...svaki komentar je suvišan
Mah, uvijek će se nać netko kome si zgodna baš takva kakva jesi, i netko kome nisi. Možda čak to bude i ista osoba (ja naletih na jednog takvog). Uostalom - pročitaj što ti Harpon kaže. :-))
Ja sam se pred neko vrijeme pomirila da izgledam tako kako izgledam i da ništa pretjerano drastično ne mogu promijeniti bez povelikih kirurških intervencija niti se želim mijenjati. I znam da si rekla da nećeš takav komentar, al kad je stvarno istina - kad ljudi vide kako se osjećaš ugodno u vlastitoj koži vjeruj mi da si im odmah barem 50% privlačnija.
ja ne vjerujem vagi, nego ogledalu. Dok sam zadovoljna s ogledalom, sve ok. Kad imaš oko sebe ljude koji će ti reci da danas nešto posebno sjajiš, i ljude koji će te činiti da posebno sjajiš, bit ćeš zadovoljna onim što vidiš u ogledalu. Kladim se da bi Gisele dala sve da ima nekoga tko će je obasjati. Bolje nego Photoshop, žišku :) pusa ti
ODLIČAN POST ĆITAMO SE
čet - 05.04.2007
NIP//TUCK
Moram priznat kako posljednjih mjeseci užasno rijetko gledam televiziju, dijelom jer se baš i nema šta vidit, a dijelom jer i nemam vrimena. Ali ovih dana se na TV pojavila nova serija koja je definitivno privukla moju pozornost. Nakon najbolje serije svih vremena, čini mi se da se našla jedna koja joj je napokon bar dostojna zamjena. Eto dogodilo se i to da RTL emitira nešto šta imalo liči na nešto, a i nije već 500ti put reprizirano!
Daklem, radi se o seriji NIP/TUCK koja je u nas, po starom dobrom običaju, krembilno prevedena na - REŽI ME. (Doduše, nije baš da imam pametniji prijedlog, al eto.) Ako je nekome OZ bio dobar, preporučam da pokloni jednu šansu i ovoj seriji. Naravno, nije ni upola tako bogata odličnim prizorima ;) ali ima neku dušu... bar mi se čini nakon 2 odgledane epizode.
A da ne bi ispalo da ja počinjem radit neke televizijske kronike umjesto klasičnog @nn stila, neću duljit.
Samo ću reć da se veselim večerašnjoj seriji i sutrašnjem odlasku na more...
Uhhh, baš će mi odlično sist malo napunit baterije i prodisat bez tableta za alergiju...
Imate vi kakve planove za blagdane?
Daklem, radi se o seriji NIP/TUCK koja je u nas, po starom dobrom običaju, krembilno prevedena na - REŽI ME. (Doduše, nije baš da imam pametniji prijedlog, al eto.) Ako je nekome OZ bio dobar, preporučam da pokloni jednu šansu i ovoj seriji. Naravno, nije ni upola tako bogata odličnim prizorima ;) ali ima neku dušu... bar mi se čini nakon 2 odgledane epizode.
A da ne bi ispalo da ja počinjem radit neke televizijske kronike umjesto klasičnog @nn stila, neću duljit.
Samo ću reć da se veselim večerašnjoj seriji i sutrašnjem odlasku na more...
Uhhh, baš će mi odlično sist malo napunit baterije i prodisat bez tableta za alergiju...
Imate vi kakve planove za blagdane?
PITANJE ZA ADMINE!: Zašto su mi izbrisani komentari na starije postove?!?!?! Nekoga ću ugrist!
:)
isto se pitam.
ja cu kod seke i njezinog muzica na seloooo...i bas se veselim!!!! hehe..tek sad vidjeh da je ispod ovoga jos jedan post! idem citati... ;)
ps. daj sansu i Prison brakeu..tj. Zakonu brace...neces pozaliti..ak ti treba prva sezona i cijela druga javi..imam sve! ;))
ja ću se odmorit napokon,2 dana sam prisiljen ne radit.Ženu pod ruku pa u šetnju...
ljenčarenje doma.. kokica, mlinci, rancuska salata.. prijatelji.. plan je bio uživat u sncu, al zasad neće moći..
mene živcira što je Nip 'n' tuck u istom ternimu kao i Dr. House kojeg moja gospođa majka pobožno gleda.
planiovi za blagdane niš posebno, jučer sam sa društvom cijeli dan bila u Tuhelju, a danas odmaram. sutra, kaj se desi
nadam se da je na moru bilo lijepo (ili još uvijek jest, ako kojim slučajem imaš nešto duži odmor)... :)) što se nip/tuck tiče, i ja sam jedno vrijeme oduševljeno gledala (tu na njemcima), ali s vremenom mi je postala malo previše "sapuničasta"... ma, uživaj dok ide, a možda ti i dalje bude dobro... :)
uto - 03.04.2007
...
Ne, nije stvar da se "zaručeni" umisle, nije toliko čak ni stvar da se nađu zatrpani u stampedo obaveza oko organizacije narodnog veselja poznatog kao "pir", nego jednostavno ann provodi prisilnih 8 sati pred ekranom i naprosto nastoji slobodne trenutke provesti ili na zraku ili u horizontali. Da, lako je bilo blogat u neradne studentske dane, a sad život ipak ima nekakav sasvim drugačiji kalup i vrijeme prilagodbe je nužno. Nakon prvog šoka - totalne promjene svih životnih navika i konstantnog osjećaja umora, strategija polaganog uvođenja ostalih aktivnosti u svakodnevnicu se pokazala jako efikasnom. Vrijeme je došao i na moju ex najdražu aktivnost - bloganje.
Nemojte me krivo shvatit, al nije baš da sam oduševljena s novom politikom ovog blog servisa, ali naprosto mi se ne da i odbijam mijenjati adresu. Osim toga, ako imaš lijep stan, nije bitno na kojem je ulazu i ko su ti susjedi, pogotovo kad imaš lift i kad možeš zavirit samo u stanove odabranih :).
Eto tako, nadam se da ću ovaj put uspjet bit revnija jer se često čeznutljivo sjetim svog korisničkog sučelja, mojih blogerskih prijatelja, njihovih životnih (i manje životnih) priča i, ponajviše, naših odličnih okupljanja! Uh, kako bi od gušta vidila ponovo cilu "staru" ekipu u Purgeraju...
Zasad ovoliko i svima zahvaljujem na čestitkama/porukama/pozdravima... i šaljem big hug!
P.S. Dora i Prepričalica me na nešto "izazvaše" ali se nisam baš snašla o čemu se radi, a ne bi tila bit bezobrazna pa se na takvo nešto oglušit - ako može objašnjenje?
Nemojte me krivo shvatit, al nije baš da sam oduševljena s novom politikom ovog blog servisa, ali naprosto mi se ne da i odbijam mijenjati adresu. Osim toga, ako imaš lijep stan, nije bitno na kojem je ulazu i ko su ti susjedi, pogotovo kad imaš lift i kad možeš zavirit samo u stanove odabranih :).
Eto tako, nadam se da ću ovaj put uspjet bit revnija jer se često čeznutljivo sjetim svog korisničkog sučelja, mojih blogerskih prijatelja, njihovih životnih (i manje životnih) priča i, ponajviše, naših odličnih okupljanja! Uh, kako bi od gušta vidila ponovo cilu "staru" ekipu u Purgeraju...
Zasad ovoliko i svima zahvaljujem na čestitkama/porukama/pozdravima... i šaljem big hug!
P.S. Dora i Prepričalica me na nešto "izazvaše" ali se nisam baš snašla o čemu se radi, a ne bi tila bit bezobrazna pa se na takvo nešto oglušit - ako može objašnjenje?
Ma to ti je kružilo jedno vrijeme blogsferom... nešto kao 5 tvojih mana i 5 vrlina! Da te ljudi upoznaju...!
hola ann, hola Esteban. żDónde está la biblioteca?
:))
Ma da,bilo je i vrijeme više da se pojaviš :)
:)))))))
pon - 04.12.2006
oO()oO PLITVICE oO()oO (part 2)
Heh, budući ste željni nastavka (neki su me čak i SMSnuli :)), neću vas dugo držati u neizvjesnosti. Dakle, di sam stala? E, da, većina vas je pogodila bit, izgleda da još ima romantika na svitu ;).
Dakle, odjedamput on klekne i pita. Šta pita?! Neman pojma, totalni blackout u tom trenutku. Koliko god smo zajedno već godinama, koliko god sam puta već vidila sliku nas dvoje u budućnosti, koliko god smo o tome i razgovarali, ipak se u tom trenu šokiraš. Bar ja. Ostala sam PAF! Srce mi je lupalo ko ludo i odjednom mi je postalo užasno vruće i nisam mogla normalno disat. Milijun slika mi se izvrtilo pred očima i onda je sve stalo na njemu kako čeprka po unutarnjem džepu od jakete i izvlači prsten. Prsten!!! I to prekrasan prsten :))
Samo sam ga zagrlila i rekla: "Pa naravno!" Ne možeš bit spreman na bujicu emocija u tom trenutku, nikako. Ja sam još narednih sat vremena svako malo ponavljala "Ajme meni!". On se pravio kuler pod izlikom da je definitivnu odluku donio već dva miseca ranije i da se on već privika na sve to. Kao, on je cool. Ali nije bio skroz mrtav-hladan, ipak ga ja predobro poznajem. Skužila sam ja da treperi isto ko i ja.
I, mogu vam reć, danima poslije mi je isto bio kaos u glavi i u srcu. Nemojte krivo shvatit, to je definitivno osoba s kojom želim provest život. Ali ipak brak kao takav shvaćam ozbiljno i moram priznat da me malo to sve skupa i isprepadalo. Jedno je darovat nekome srce, drugo je planirat vjenčanje :)) Ali o vjenčanim mukama o tom po tom.
Eto, sad znate zašto ćemo se svako malo vraćat na Plitvice.
P.S. Eh, da, i SRETAN MI ROĐENDAN u zadnji tren :)
Dakle, odjedamput on klekne i pita. Šta pita?! Neman pojma, totalni blackout u tom trenutku. Koliko god smo zajedno već godinama, koliko god sam puta već vidila sliku nas dvoje u budućnosti, koliko god smo o tome i razgovarali, ipak se u tom trenu šokiraš. Bar ja. Ostala sam PAF! Srce mi je lupalo ko ludo i odjednom mi je postalo užasno vruće i nisam mogla normalno disat. Milijun slika mi se izvrtilo pred očima i onda je sve stalo na njemu kako čeprka po unutarnjem džepu od jakete i izvlači prsten. Prsten!!! I to prekrasan prsten :))
Samo sam ga zagrlila i rekla: "Pa naravno!" Ne možeš bit spreman na bujicu emocija u tom trenutku, nikako. Ja sam još narednih sat vremena svako malo ponavljala "Ajme meni!". On se pravio kuler pod izlikom da je definitivnu odluku donio već dva miseca ranije i da se on već privika na sve to. Kao, on je cool. Ali nije bio skroz mrtav-hladan, ipak ga ja predobro poznajem. Skužila sam ja da treperi isto ko i ja.
I, mogu vam reć, danima poslije mi je isto bio kaos u glavi i u srcu. Nemojte krivo shvatit, to je definitivno osoba s kojom želim provest život. Ali ipak brak kao takav shvaćam ozbiljno i moram priznat da me malo to sve skupa i isprepadalo. Jedno je darovat nekome srce, drugo je planirat vjenčanje :)) Ali o vjenčanim mukama o tom po tom.
Eto, sad znate zašto ćemo se svako malo vraćat na Plitvice.
P.S. Eh, da, i SRETAN MI ROĐENDAN u zadnji tren :)
hepi b-day!!! želim ti sve najbolje što si i sama možeš poželiti!!! pusa
ah, propustila sam bila uvod, ali zato sam sad čitala iz početka... i WOW! čestitke! i za jedno i za drugo! puno, puno, puno svega lijepoga ti želim.
romantika nije mrtva...
Čestitke... na svemu Ann najdraža!
zaaaakooooon!!!
:)
pa na blogu se ljudi počinju ženit, pravit djecu(go special, go)... :)
cestitam!
malička, sretan ti roćkas... malo kasnije, ali...:)))
i čestitammmm!!!! :*
psihovjeverac - istuč ću te spomeneš li djecu još jednom... pa nemoraju bash svi znati :-))
još i rođendan, ha? lijepo ti se lijepoga neredalo... e pa sretno!
a pa št...što sad da ti čestitam? :D
:))
Hopla. Čestitke, to je sve što mogu reć. :-))
sretan roćkas!! :) lijepo ga proslavi!
A OVO JE SUPER! SRETNO!!!
jihaa !!!
Čestitke na rodjendanu,a i na onom drugom(još da je kleknija,bija bi skroz cool,al dobro) ;)
@ svi: hvala, hvaaaaalaaa :))) @harpon: pa i je kleknija ;)
još ja moram čekat do ovoga.. mare :P
svi se žene ,udaju, imaju bebe... - ludilo... :-)))
ajmeeee...ful kul!!!
čestitke i za ročkas i za zaruke!
heej, uživaj u svakom trenutku...moram ti priznati da mi je malo zatreptalo oko, a i srce:)
eeeeeeto.. jedna o9d najlipših ovdi odlazi iz slobodnih voda.. le lijepo!!! baš sam sretan, skačem, ČESTITKE!!!
cestitam. za sve po redu :)
ZNALA SAAAAAAAMMMMM!!! ZNALAAAAAA!!!!TRALALALALALA!!!JUHUUUUUUU! ČESTITAMMMMMM!!!!CMOK! CMOK!! :)))
jao jao :) odlične vijesti :) nadam se da ne kasnim previše s čestitkama :) i rođendana i jel ;):)
Hay, Sretan i blagoslovljen Božić ti želim, kao i svako dobro u Novoj Godini.Puno ljubavi,svjetlosti,opuštenosti i tijelesne relaksacije..
auuuuu čestitke :)) iako kasnin misec dana :D valjda neću zakasnit kad udaja bude u pitanju :D
Sada me malo strah kćerkinog odlaska, sljedeći tjedan, na Plitvice s dečkom. Neka. Novigradski osmijeh iz Zadra
oh @nn.. g.d.e. si? pod kojim gromačom je tvoja velika duša našla zaklon?
anchi, pa ajde, napisi malo, kako idu pripreme? :)
ej, pozdraf svima, evo obećavam - proces ponovnog buđenja je u tijeku :)
Jeeeeeeeeeeee!!! Stigla si! A sad, brzo u slijdećem postu detalji, kad je svadba i tak...! Pozdrav! ;)
čet - 30.11.2006
oO()oO PLITVICE oO()oO (part 1)
"Amo više na te Plitvice!" "Ma, evo, idemo, ovaj vikend, I promise!" "Ajde, prolazimo tamo ko zna koliko puta i nikad ih nismo skroz obišli, pa sramota me reć!" "Pa ja san ih obišla, već prije!" "Dobro, ali ja nisan. Idemo u nedilju?" "U nedilju." klimnula sam glavom u znak definitivnog dogovora. "Vidila san na netu, bit će sunce ovaj put. Bez oblačka!" "Briga me, i da je kiša. Obećala si." "Okej, jesan, idemo." "Kad krećemo, osan ipo, devet?" Pogledam ga molećivim pogledom "Pa bar u devet ipo." "Dobro, aj, može." Naravno da se tih devet ipo oteglo na jedanaest. I naravno da se "kretanje odmah" pretvorilo u kavu i kroasan, dnevni tisak pa tek onda hit the freeway.
Ali, otišli smo bome na Plitvice. Nije ostalo na dogovoru, ko većina stvari. Nije bilo baš bez oblačka, ali bilo je predivno maknut se iz gužvi, tramvaja, smrada i buke u prostor gdje je jedinu buku činio šum vode, a zrak je toliko divan, čist i zdrav da se umoriš od samog udisanja. Bez ili sa oblačaka, sasvim je svejedno.
Naravno da smo malo zakasnili jer se vidi samo do 4 pa samo morali ić najkraćom turom. Čak smo morali odustat i od vožnje brodom :(. Ali vratit ćemo se mi još na Plitvice. Iz milijun razloga, a jednog nadasve važnog, vama još nepoznatog.
Tek što smo platili ceh i, ne smeteni tipičnom hrvatskom (ne)ljubaznošću, krenuli u pohod na i ovaj fenomen prirode, prizor nas je oduševio. Dragi je zaključio i "kako je baš super šta smo išli u jesen, pa nam ne smeta lišće i sve se lipo vidi". Aj dobro. I vidilo se. ("Ali svejedno ih moramo vidit i u proliće!" napomenuo je ko zaigrani dječak koji je upravo u turbolimaču nagovorio mamu da mu kupi prvog iz kolekcije ninja kornjača. Moraš skupit sveee...)
Vidilo se bome i da već dugo nisan ni primirisala teretanu, i to ne samo po izobličenom dupetu, nego i po tome šta san se relativno brzo zadihala. Došlo me sram (zbog oba razloga). Jutros je kap prelila čašu kad sam skužila da jedva dišem u novim rebama. Nema više zezancije, idući ponediljak - ruksak u ruke i široka mi cesta do prvog fitnessa.
Nego, da se vratim na ono bitno - Plitvice. Šetamo tako dragi i ja, on ne zna na koju bi stranu gleda, sve se nešto oduševljava,ko ja kad san bila manja pa kad me mater prvi put odvela u Pittarello, na odjel igračaka. I zbilja je prekrasno, ali odustajem od svih nastojanja da opisujem lipotu prirode, jer upravo u tome i je njena najveća čar - šta ne stane u naše obične, svakodnevne riječi i šta nas neće privući epiteti na koje inače padamo kad se radi o proizvodima. Ona je jedini proizvod za koji ispitivanje tržišta dovodi do izrazito pogubnih posljedica. Najbolje je da ljudi nimalo ne sudjeluju u njenom mijenjanju. Ali i to je opet neka druga tema.
Odjednom je pred nas izbila monumentalna stijena po kojoj se razlijevao veličanstveni "Veliki slap", obavijajući cijeli prostor u milijun duginih boja koji su se zrcalili u kapljicama zraka, lomeći zrake (tog dana) stidljivog sunca. I nakon beskonačnih dana buljenja u jumbo plakate, skužiš da nijedan photoshop nije toliko moćan ko priroda. I nijedna buka nije tako ugodna uhu od šuma vode. Nijedan miris fancy kreatora ne prija kao ovaj sad, miris vlažne trave, miris zelenih dubina, miris bez ijedne kemikalije.
I sve tako idilično, dragi se želi slikat na svakoj stijeni i u svakom položaju, ali odjednom primjetim kako već postaje nervozan.
"Pa ajmo dalje, vidili smo slap, a i mrak će nam past, tribali bi krenit..." počnem ja. "Ma ne, oću se slikat tamo, vidiš, tamo je idealno - vidi se slap i sve..." "Pa ovde ti je ista stvar, neš ti..." počnem ga nagovarat dajući svog "nagovornom" glasu već prizvuk nervoze. "Ma nije mi isto, oću se baš tamo slikat" i uperi pogled na grupicu ljudi koja je cijelo to vrijeme snimala slap stojeći na istom mjestu. Zapravo, oni su nam jedini činili društvo, a simpatični japanci su se u međuvremenu raspršili po obližnjim špiljama i puteljcima. "Šta snimaju toliko, nek montiraju tu kameru i odu dalje" pokunjeno će dragi. "Šta ti smetaju ljudi, pa i mi se slikajemo na svakom kamenu?!" nekako mi je već bilo čudno njegovo ponašanje. "Ma smetaju, šta tu tri ure imaju visit! Ajde više, ajte dalje!" promrsi u bradu. "A Bože i tebe!" već sam počela kolutat očima "Nego, amo mi ća, šta sad tu stojimo, slap ko slap, ništa posebno! Mrak će nam, amo dalje!" "Neću, evo nek se ovi maknu, pa možemo kad se slikan." "A jesi navalio!" i uto se ekipa već počela kupit i odlazit.
Ostali smo sami i uzimam aparat požurujući ga da skokne tamo i da ga uslikam, pa da možemo dalje. Ali, on ne miče, nego me gleda i vidin da me nekako čudno gleda. Poljubi me, a meni stvarno sve to skupa počne bit još čudnije, pogotovo on. I onda, odjedamput....
(TO BE CONTINUED)
Ali, otišli smo bome na Plitvice. Nije ostalo na dogovoru, ko većina stvari. Nije bilo baš bez oblačka, ali bilo je predivno maknut se iz gužvi, tramvaja, smrada i buke u prostor gdje je jedinu buku činio šum vode, a zrak je toliko divan, čist i zdrav da se umoriš od samog udisanja. Bez ili sa oblačaka, sasvim je svejedno.
Naravno da smo malo zakasnili jer se vidi samo do 4 pa samo morali ić najkraćom turom. Čak smo morali odustat i od vožnje brodom :(. Ali vratit ćemo se mi još na Plitvice. Iz milijun razloga, a jednog nadasve važnog, vama još nepoznatog.
Tek što smo platili ceh i, ne smeteni tipičnom hrvatskom (ne)ljubaznošću, krenuli u pohod na i ovaj fenomen prirode, prizor nas je oduševio. Dragi je zaključio i "kako je baš super šta smo išli u jesen, pa nam ne smeta lišće i sve se lipo vidi". Aj dobro. I vidilo se. ("Ali svejedno ih moramo vidit i u proliće!" napomenuo je ko zaigrani dječak koji je upravo u turbolimaču nagovorio mamu da mu kupi prvog iz kolekcije ninja kornjača. Moraš skupit sveee...)
Vidilo se bome i da već dugo nisan ni primirisala teretanu, i to ne samo po izobličenom dupetu, nego i po tome šta san se relativno brzo zadihala. Došlo me sram (zbog oba razloga). Jutros je kap prelila čašu kad sam skužila da jedva dišem u novim rebama. Nema više zezancije, idući ponediljak - ruksak u ruke i široka mi cesta do prvog fitnessa.
Nego, da se vratim na ono bitno - Plitvice. Šetamo tako dragi i ja, on ne zna na koju bi stranu gleda, sve se nešto oduševljava,ko ja kad san bila manja pa kad me mater prvi put odvela u Pittarello, na odjel igračaka. I zbilja je prekrasno, ali odustajem od svih nastojanja da opisujem lipotu prirode, jer upravo u tome i je njena najveća čar - šta ne stane u naše obične, svakodnevne riječi i šta nas neće privući epiteti na koje inače padamo kad se radi o proizvodima. Ona je jedini proizvod za koji ispitivanje tržišta dovodi do izrazito pogubnih posljedica. Najbolje je da ljudi nimalo ne sudjeluju u njenom mijenjanju. Ali i to je opet neka druga tema.
Odjednom je pred nas izbila monumentalna stijena po kojoj se razlijevao veličanstveni "Veliki slap", obavijajući cijeli prostor u milijun duginih boja koji su se zrcalili u kapljicama zraka, lomeći zrake (tog dana) stidljivog sunca. I nakon beskonačnih dana buljenja u jumbo plakate, skužiš da nijedan photoshop nije toliko moćan ko priroda. I nijedna buka nije tako ugodna uhu od šuma vode. Nijedan miris fancy kreatora ne prija kao ovaj sad, miris vlažne trave, miris zelenih dubina, miris bez ijedne kemikalije.
I sve tako idilično, dragi se želi slikat na svakoj stijeni i u svakom položaju, ali odjednom primjetim kako već postaje nervozan.
"Pa ajmo dalje, vidili smo slap, a i mrak će nam past, tribali bi krenit..." počnem ja. "Ma ne, oću se slikat tamo, vidiš, tamo je idealno - vidi se slap i sve..." "Pa ovde ti je ista stvar, neš ti..." počnem ga nagovarat dajući svog "nagovornom" glasu već prizvuk nervoze. "Ma nije mi isto, oću se baš tamo slikat" i uperi pogled na grupicu ljudi koja je cijelo to vrijeme snimala slap stojeći na istom mjestu. Zapravo, oni su nam jedini činili društvo, a simpatični japanci su se u međuvremenu raspršili po obližnjim špiljama i puteljcima. "Šta snimaju toliko, nek montiraju tu kameru i odu dalje" pokunjeno će dragi. "Šta ti smetaju ljudi, pa i mi se slikajemo na svakom kamenu?!" nekako mi je već bilo čudno njegovo ponašanje. "Ma smetaju, šta tu tri ure imaju visit! Ajde više, ajte dalje!" promrsi u bradu. "A Bože i tebe!" već sam počela kolutat očima "Nego, amo mi ća, šta sad tu stojimo, slap ko slap, ništa posebno! Mrak će nam, amo dalje!" "Neću, evo nek se ovi maknu, pa možemo kad se slikan." "A jesi navalio!" i uto se ekipa već počela kupit i odlazit.
Ostali smo sami i uzimam aparat požurujući ga da skokne tamo i da ga uslikam, pa da možemo dalje. Ali, on ne miče, nego me gleda i vidin da me nekako čudno gleda. Poljubi me, a meni stvarno sve to skupa počne bit još čudnije, pogotovo on. I onda, odjedamput....
(TO BE CONTINUED)
daaa?
plitvice su super,a nastavak bi mogao biti vrlo zanimljiv. jesam li ja to zločest ? hehe
ajde da vas čujem-baš me zanima kako biste nastavili priču :)))
nema ljepšeg mjesta nego zaprositi nekoga na mjestu gdje su se 70-ih godina, tamo, na Velikom slapu održavala Plitvička vjenčanja! ;)
(moj tata ih je organizirao, a ja sam tamo živjela..pa mi sve nekako milo oko srca ako je ova tvoja priča tako završila..) jesam li u pravu?? ;))
baš bi volila, to mi je tako super i ful romantično...:)
ili je pod slap pao... :)
šta kaže @tek tako, bit će te zaprosio?
uto - 14.11.2006
Prilike u zraku
Moram priznat da mi bloganje fali i da me definitvno opušta na jedan sasvim drukčiji način, zato se stalno zavjetujem sebi da ću bit malo revnija. Oću, stvarno.
I slijedeći put kad se zaželim ću nać vrimena i otipkat nešto i sve vas posjetit (većinu redovito posjećujem, ali ne ostavljam komentare).
Ovih dana napokon se sleglo sve oko Interlibera, pa život ide malo laganijim tokom. Prija mi je donila CDove sa nekom čudnom mjuzom, pa sad malo to slušam i maštam o budućnosti... Kad smo već kod toga, zanimljivo je kako sam se dosad uvik mogla negdi zamislit, mogla sam "vizualizirat" šta me čeka, a sad sam baš nekako izgubljena i teško mi je "vidit se" za dvi godine. Toliko je prilika koje samo čekaju da ih ugrabimo u vremenu, u životnom vijeku, a mi većinu zaobiđemo uljuljkani u sigurnost. Oni malo avanturističkijeg duha je zgrabe i onda im se mi, malo letargičniji, divimo.
E, pa ovih dana stalno sebe pitam - a ko meni brani da posegnem za jednom???
I slijedeći put kad se zaželim ću nać vrimena i otipkat nešto i sve vas posjetit (većinu redovito posjećujem, ali ne ostavljam komentare).
Ovih dana napokon se sleglo sve oko Interlibera, pa život ide malo laganijim tokom. Prija mi je donila CDove sa nekom čudnom mjuzom, pa sad malo to slušam i maštam o budućnosti... Kad smo već kod toga, zanimljivo je kako sam se dosad uvik mogla negdi zamislit, mogla sam "vizualizirat" šta me čeka, a sad sam baš nekako izgubljena i teško mi je "vidit se" za dvi godine. Toliko je prilika koje samo čekaju da ih ugrabimo u vremenu, u životnom vijeku, a mi većinu zaobiđemo uljuljkani u sigurnost. Oni malo avanturističkijeg duha je zgrabe i onda im se mi, malo letargičniji, divimo.
E, pa ovih dana stalno sebe pitam - a ko meni brani da posegnem za jednom???
:)
ja volim maštato o budućnosi i gledati sebe daleko, al onda mi se dogodi da me netko jako brzo spusti na zemlju :-))
grabi, ne čekaj, jer odoše (lijepo je da si opet tu:))
joj, potpuno te kužim, i mene slične stvari ponekad more. što se "england, england" tiče, nisam ti baš od neke pomoći, ali poslala sam ti PM. i, btw, slažem se, zgrabi! :)
:)
-:)
pomislih danas kako mi fališ i kako nisam dugo čituckao okolo.. i klik evo te.. evo te 2 put u 2 mjeseca.. :o) .. a ak ti se pruža prilika za malo proboravit vani, niš ne moš izgubit.. toplo preporučujem..
@selma, radee, berulia :)); @special: ne daj da te spuštaju!!! @samba: hvala, na obe izjave :) @skviki: thnx dear :) @dijete: nemoj zezat? pa hvala! jesi probao i sam ili (inostranstvo)?
bio vani neko vrijeme, radio i fino mi bilo..
uk
UK se i meni čini... ali o tom po tom. To je samo jedna od prilika. Nisu nužno izvan RH :)
ne propuštaj prilike ;)
al javit ćeš, narafski.. :o)
ma narafski. zapravo, prilike o kojma pišem nisu konkretne ponude, nego jednostavno nešto oko čega bih se mogla malo više potruditi.
trudi se, trudi se..
i ja sebi kažem da oću,pa sve kao nešto iskrsne,pa ostavim za sutra,pa...
kao što si rekla-vrtlog života
ak ti u trubuhu zaigraju oni leptirići i osjetiš toplinu oko srca kad zamisliš da bih mogla biti negdje drugdje...(bilo da se odnosi na putovanje, promjenu adrese ili novi posao)..ne čekaj..intuicija nikad ne vara, jer je dio tebe, dio one 'prave' tebe ;)
samo mali pozdrav ;-)
čet - 12.10.2006
Neki dani su teži
"...Still gotta let you know
a house doesn't make a home
don't leave me here alone.
And it's you when I look at the mirror,
and it's you when I don't pick up the phone,
sometimes you can't make it on your own..."
Ne postoji mjerna jedinica za prazninu srca.
Ne postoji mjerna jedinica za bol.
Ne postoji mjerna jedinica vremena za preboljavanje.
Ne postoji dan kojeg više mrzim.
Ne postoje riječi za izreći sve to.
Samo želim da što prije prođe.
Samo jedva čekam ponedjeljak
i opet godina kreće iz početka.
Dobro sam. Samo su neki dani teži od drugih.
a house doesn't make a home
don't leave me here alone.
And it's you when I look at the mirror,
and it's you when I don't pick up the phone,
sometimes you can't make it on your own..."
Ne postoji mjerna jedinica za prazninu srca.
Ne postoji mjerna jedinica za bol.
Ne postoji mjerna jedinica vremena za preboljavanje.
Ne postoji dan kojeg više mrzim.
Ne postoje riječi za izreći sve to.
Samo želim da što prije prođe.
Samo jedva čekam ponedjeljak
i opet godina kreće iz početka.
Dobro sam. Samo su neki dani teži od drugih.
dobro si!:-)
To znači da je većina dana lakša od prvih. OSMIJEH
u svakom slučaju, dobro rezoniraš..
OK, neka dođu odžive svoje i odu...imaš svoj tok i prati ga, sa svim lošim i dobrim što nosi :)
a jesam li ja nesto propustio ili je samo tezak dan?
imaš pravo, samo je sreća što su ti teži u ogromnoj manjini,bar kod mene,jer inače ...
drž se, proći će sve loše...
I kada se čovjek pita da li su sve boli iste,jesu. A opet svaka na svoj način.
:)
ma sigurna sam da si mi dobro...a i bit ćeš još bolje..ne daj se! ;)
:) svima. @psiho: nisi ništa propustio, samo je gadan dan. Jedna obljetnica. Peta. Baš danas.
čet - 07.09.2006
Oću škrge!!!
Božemoj zašto mi ljudi nemamo škrge?!
Zašto oću škrge?
E pa zato šta me ambrozija apsolutno i sasvim dotukla u zdrav organizam.
Prvo malo šmrc, šmrc pa nastane totalni kolaps tamo negdi između očiju. I onda ne možeš disat, kapi ne pomažu, ne mogu probit tu upalnu branu šta tuče direktno u mozak.
Lako to, nego ujutro se digneš i ne možeš otvorit oči.
Alergijski konjuktivitis.
Oči krvave ko da san se pet dana upušavala u zadimljenom wc-u. (Da bar jesan, bar bi se bolje osjećala)
Dalje?
Grlo boli jer se osušilo jer jedini zrak koji dopire preko pluća ide preko grla. Pa počne gušit tako da imaš osjećaj da ćeš umrit isti sekund. Ko da ti neko zatvori grlo.
Oćete još? Slijedeći tjedan provodim kod zubara. Skoro pa cili.
Ima još, al neću dalje.
Moran otić ispuvat nos. Po milijun i osmi put danas.
Ima neko kakav dobar recept kako preživit ovaj rujan???
Zašto oću škrge?
E pa zato šta me ambrozija apsolutno i sasvim dotukla u zdrav organizam.
Prvo malo šmrc, šmrc pa nastane totalni kolaps tamo negdi između očiju. I onda ne možeš disat, kapi ne pomažu, ne mogu probit tu upalnu branu šta tuče direktno u mozak.
Lako to, nego ujutro se digneš i ne možeš otvorit oči.
Alergijski konjuktivitis.
Oči krvave ko da san se pet dana upušavala u zadimljenom wc-u. (Da bar jesan, bar bi se bolje osjećala)
Dalje?
Grlo boli jer se osušilo jer jedini zrak koji dopire preko pluća ide preko grla. Pa počne gušit tako da imaš osjećaj da ćeš umrit isti sekund. Ko da ti neko zatvori grlo.
Oćete još? Slijedeći tjedan provodim kod zubara. Skoro pa cili.
Ima još, al neću dalje.
Moran otić ispuvat nos. Po milijun i osmi put danas.
Ima neko kakav dobar recept kako preživit ovaj rujan???
aj u smokve ...ja se raspekmezila na ovo dolje, a ona sad o zubaru ( koji je i meni na dnevnom redu...)
heh, ovo dole je od 2. rujna... ipak nije svki dan depresivan... ima ih i frustrirajućih, ko ovaj danas. :)
zamisli da je listopad?(-:
eugenio: već sam pokušala autosugestijom, kad sam čula da je alergija psihosomatska bolest, al ne pali. :(
obećaj nosu samo lijepe mirise a očima smo pogled na ljepotu..kod nas mito uvijek pali(-;
ajde, ajde, pa ne zvuci tako strasno ;)
Da, nabavi Telfast! Govorim iz iskustva s ambrozijom! ;)
...sve je lako kad si mlad...
i ja bi škrge.. ali zbog ronjenja.. bit će sve u redu..
ježa ti! zar je tako loše... a ništa možda da se zatvoriš u stan ilitiga kuću dok ne prođe rujan i izlaske smanjiš na minimum... neka inhalacija možda??
ann kužim te skroz...a babun ne vjeruje da je nama to tak! isti simptomi...a upravo sad puše takav lipi vjetar i nosi zrnca peludi posvuda...
jooojj.. znam nekog tko ima sličnih problema.. ne sa konjuktivitisom, ali sa alergijom na sve moguce vrste trava, nikotin, kokos, svježe jabuke.. aaaaaaa..!!! tak da jadan puše nos svako malo i guta antialergense.. nije istina da je psihosomatska bolest.. možda je neurodermatitis, ali alergije na ambroziju i sl. NE! hehe.. baš smo neki dan pričali - proljece i ljeto: alergija; jesen i zima - prehlada! na maramice potroši ziher 1500 kn godišnje :D
suosjećam..s tobom. nimalo lipo.
yup. alergijski konjuktivitis. da. kakpam nekakvu gadnu tekućinu u oči jer me peku, svrbe i suze, a u nuspojavama tog dreka piše da kod 10% pacijenata izazivaju "prolaznu neugodu u vidu peckanja, svraba i suzenja". moram li napomenuti da "prolazna neugoda" traje već deset dana? lol...
Meni je jedna susida imala tako problema sa kanalima.Godinama se mrcvarila ali nikako probit one naslage,sve dok jednom nije probala s Mr Muscolom.Otada;pjesma. Mr muscolo voli poslove koje vi mrzite :)
uf nije ti lako.. na žalost nemam ti neki korisni savjet... :(
mene samo nos i grlo malo hebu...al najbolje je poć na more..al to znaš i ti ;)
Ma, još samo par dana i ode Rujan..a onda kud koji mili moji..sretan oporavak...
sub - 02.09.2006
Nešto sasvim osobno (i... svjesna sam - predugo, ali je ionako samo za moju dušu)
Danas me drži nekakva nostalgija. Neki slučajni putnik u tramvaju prošavši pored mene spustio mi je u krilo miris koji me podsjetio na tebe. Hugo Boss. Čak sam dvaput pogledala u njegovom smjeru. I trepnula. Duboko u sebi želeći da ću, protrljam li dovoljno dobro oči, ugledati tvoj lik.
Onda mi je sinula slika tebe, u svijetloplavoj košulji i bež hlačama, s naočalama na glavi i paketićom Winterfresh žvakaćih (onih groznih, najljućih) koje si, uzevši dva komada, ponovno zapakirao i vratio u stražnji džep (One su bile zamjena za cigarete).Onda si se lagano nasmiješio i pričao o planovima za moj faks, gledajući me toplim pogledom, ali govoreći što ozbiljnijim glasom. Nikad mi nije bilo jasno zašto si uvijek imao potrebu ponavljat mi stvari koje sam i sama znala? Valjda od straha. Uvijek si, na kraju krajeva, bio svjesniji mojih mogućnosti od mene same. I onog što me čekalo u životu.
Pokušala sam, očajnički, dozvati u mozak točan ton tvog glasa. Točan ton našeg zadnjeg razgovora, kad si mi rekao da se tu i tamo javim stricu i da se možda vidimo već za vikend. Toliko se toga izredalo od tog trenutka do ovog sad. Toliko se toga promijenilo.
Jedno vrijeme sam mislila samo na tebe, onda su se polako počeli nizati sati, pa dani kad te se (je li to u redu uopće reći?) ni ne sjetim. Iako su takvi dani još uvijek rijetki, prije par godina bili su mi sasvim nešto nezamislivo.
Od trena kad se sve preokrene, ne postoji efekt kao u lunaparku: da te ponovo vrate na svoje mjesto. Nikad. Bar ne ja. Nikad se ništa nije vratilo na svoje mjesto. Ja sam ostala viseći, s glavom iza stopala, pokušavajući ne misliti gdje sam i što će biti. Pokušavala sam odagnati strah, bijes, tugu, zanemariti ogromnu prazninu. Valjda je vrijeme učinilo svoje pa se organizam lagano privikao. Valjda svi u gubitcima izgubimo sebe.
U ovom trenu mi je jasno zašto sam drugima bila neprepoznatljiva. Možda sam od njih previše očekivala.
Sigurno da jesam.
Ali nisam bila svjesna da smo svi u svojim tugama tako beskrajno sami. Tako beskrajno neshvaćeni.
Onda se prestaneš nadati da će biti bolje.
Zamrzneš se. Radiš sve automatski, bez osjećaja.
Ne javljaš se poznanicima na cesti, ali samo iz jednog razloga: samo jer najviše od svega mrziš njihove molećive poglede sažaljenja pomiješane sa laganom tugom... istina je da u svakom sažaljenju postoji odsjaj vlastite pobjede, jer - onaj drugi je jadniji od tebe.
Nisam više ono što sam bila, ali i dalje pubertetski pokušavam dokučiti dokle uopće sežem ja, i kako vratiti i uživati u osnovnim životnim radostima. Kao kad, nedajbože, stradaš u prometnoj i nanovo učiš hodati. Nanovo učimo živjeti. Sve mi.
Loše mi ide, u tom pogledu. Veselim se zbog jako malo stvari. Stalno sanjam kako gubim i ostale oko sebe. Hvata me panika. Ne želim se vezati do kraja jer... pa znaš. Svi mi kad-tad odlazimo.
Ali, s druge strane, kad objektivni promatrač pogleda moj život: vidi kako je sve ok. Valjda je. Ali kad, zbog zaštite psihe, otupiš dušu i um na bol, valjda ostane tupa i na ostale stvari.
Sad sam se ponovno zagubila u razmišljanja koja me godinama progone. Ali, palo mi je na pamet: čeka me toliko stvari koje drugi slave. Promocija, možda vjenčanje i sve ono što ide dalje. A meni sve to stvara neizreciv pritisak, jer bez tebe ništa to zapravo nema potpuni smisao. Ona prazna stolica boli više nego što raduje pobjeda. I znam da takvo razmišljanje nije u redu, jer moj život je takav kakav je, jedini, a ja propuštam uživati u sitnicama.
Možda bih voljela samo jedan znak, samo jedan pogled, samo... bilo što, da znam da si tu negdje. Jer osjećam da jesi.
Voljela bih... možda malo više snage, one iznutra.
Čini mi se kako sve više uviđam da se nisam na vrijeme suočila sa svime. Bila sam prezauzeta preživljavanjem. Zapravo, glupo je preživljavati.
Osjećaji su premoćna stvar da bih se borila s njima.
Zato, prestajem.
I zato, cijeli dan razmišljam, prisjećam se, oživljavam te, listam stare albume i razgovaram sa slikama.
Davao si mi snagu i kad toga nisam bila svjesna.
Mislim da je tako još uvijek.
Onda mi je sinula slika tebe, u svijetloplavoj košulji i bež hlačama, s naočalama na glavi i paketićom Winterfresh žvakaćih (onih groznih, najljućih) koje si, uzevši dva komada, ponovno zapakirao i vratio u stražnji džep (One su bile zamjena za cigarete).Onda si se lagano nasmiješio i pričao o planovima za moj faks, gledajući me toplim pogledom, ali govoreći što ozbiljnijim glasom. Nikad mi nije bilo jasno zašto si uvijek imao potrebu ponavljat mi stvari koje sam i sama znala? Valjda od straha. Uvijek si, na kraju krajeva, bio svjesniji mojih mogućnosti od mene same. I onog što me čekalo u životu.
Pokušala sam, očajnički, dozvati u mozak točan ton tvog glasa. Točan ton našeg zadnjeg razgovora, kad si mi rekao da se tu i tamo javim stricu i da se možda vidimo već za vikend. Toliko se toga izredalo od tog trenutka do ovog sad. Toliko se toga promijenilo.
Jedno vrijeme sam mislila samo na tebe, onda su se polako počeli nizati sati, pa dani kad te se (je li to u redu uopće reći?) ni ne sjetim. Iako su takvi dani još uvijek rijetki, prije par godina bili su mi sasvim nešto nezamislivo.
Od trena kad se sve preokrene, ne postoji efekt kao u lunaparku: da te ponovo vrate na svoje mjesto. Nikad. Bar ne ja. Nikad se ništa nije vratilo na svoje mjesto. Ja sam ostala viseći, s glavom iza stopala, pokušavajući ne misliti gdje sam i što će biti. Pokušavala sam odagnati strah, bijes, tugu, zanemariti ogromnu prazninu. Valjda je vrijeme učinilo svoje pa se organizam lagano privikao. Valjda svi u gubitcima izgubimo sebe.
U ovom trenu mi je jasno zašto sam drugima bila neprepoznatljiva. Možda sam od njih previše očekivala.
Sigurno da jesam.
Ali nisam bila svjesna da smo svi u svojim tugama tako beskrajno sami. Tako beskrajno neshvaćeni.
Onda se prestaneš nadati da će biti bolje.
Zamrzneš se. Radiš sve automatski, bez osjećaja.
Ne javljaš se poznanicima na cesti, ali samo iz jednog razloga: samo jer najviše od svega mrziš njihove molećive poglede sažaljenja pomiješane sa laganom tugom... istina je da u svakom sažaljenju postoji odsjaj vlastite pobjede, jer - onaj drugi je jadniji od tebe.
Nisam više ono što sam bila, ali i dalje pubertetski pokušavam dokučiti dokle uopće sežem ja, i kako vratiti i uživati u osnovnim životnim radostima. Kao kad, nedajbože, stradaš u prometnoj i nanovo učiš hodati. Nanovo učimo živjeti. Sve mi.
Loše mi ide, u tom pogledu. Veselim se zbog jako malo stvari. Stalno sanjam kako gubim i ostale oko sebe. Hvata me panika. Ne želim se vezati do kraja jer... pa znaš. Svi mi kad-tad odlazimo.
Ali, s druge strane, kad objektivni promatrač pogleda moj život: vidi kako je sve ok. Valjda je. Ali kad, zbog zaštite psihe, otupiš dušu i um na bol, valjda ostane tupa i na ostale stvari.
Sad sam se ponovno zagubila u razmišljanja koja me godinama progone. Ali, palo mi je na pamet: čeka me toliko stvari koje drugi slave. Promocija, možda vjenčanje i sve ono što ide dalje. A meni sve to stvara neizreciv pritisak, jer bez tebe ništa to zapravo nema potpuni smisao. Ona prazna stolica boli više nego što raduje pobjeda. I znam da takvo razmišljanje nije u redu, jer moj život je takav kakav je, jedini, a ja propuštam uživati u sitnicama.
Možda bih voljela samo jedan znak, samo jedan pogled, samo... bilo što, da znam da si tu negdje. Jer osjećam da jesi.
Voljela bih... možda malo više snage, one iznutra.
Čini mi se kako sve više uviđam da se nisam na vrijeme suočila sa svime. Bila sam prezauzeta preživljavanjem. Zapravo, glupo je preživljavati.
Osjećaji su premoćna stvar da bih se borila s njima.
Zato, prestajem.
I zato, cijeli dan razmišljam, prisjećam se, oživljavam te, listam stare albume i razgovaram sa slikama.
Davao si mi snagu i kad toga nisam bila svjesna.
Mislim da je tako još uvijek.
tako iskreno...ne želim kvariti komentarom, znaj da smo tu ako šta trebaš...
stvarno iskreno, lijepo i tužno. Nema se što dodati, preosobno. Nije dugačko, pročita se u minuti, a pamti se cijeli život... budi sretna. Probaj biti, pakosi osjećaju tuge.
:)
nešto slično napisah u lipnju...vjerujem da smo oboje izgubili nekoga tko....uostalom ti si to već natipkala. pozdrav
..razumijem...i predobro (na žalost)...i još uvijek se mrštim kada čujem ono kako "vrijeme liječi"....
@ svima... hvala na komentarima. Zaista, nisam mislila da će itko čitati, a razlog zašto sam ovo stavila na blog je opet sebičan i osoban... trebao mi je način da to izbacim iz sebe. Ima puno takvih dana, ali se naučiš živjeti s njima... Jednostavno, postanu dio tebe.
@arsen: sjećam se posta, sjećam se i svog komentara... eto, očito da me odlično razumiješ, i ti i lasta, nažalost.
razumijem te
ma odvratni su ti fraktali sjećanja)-:da barem nemam pamćenje slona(-:
Svatko od nas valjda ima nešto takvo "sasvim osobno"...
... što se tu može reći, a da ne zvuči patetično... tuga je groteskno lijepa u svojoj tragici, to je ono najgore (bilo bi mi ružno da sam kazala kako sam uživala ovo čitati)
kažu da se neke stvari dogode s razlogom - ja im nevjerujem...
nemam ništa pametno za napisati, ali znaj da suosjećam koliko mogu, jer moja jako jako draga prijateljica prolazi kroz to potpuno isto... ah, suze... svaka vam čast objema na hrabrosti.
rasplakala si me...al nije mi žao..., ali kao što si rekla, osjećaš da je on tu negdje..i vjeruj mi da je. Čvrsto te drži za ruku kao kad si bila mala.
@svi: nisam zbilja očekivala ovakve vaše reakcije... zapravo, mislila sam da će ovakav predugi tekst ostat nezapažen tj. nekomentiran... hvala na pokušaju da razumijete, na suosjećanju i lipim riječima ohrabrenja, a pogotovo... razumijevanja. Što se tiče hrabrosti, mislim da ona i nije toliki faktor koliki je neki impuls u nama koji nas tjera na opstanak, preživljavanje. A razlozi... volim ipak vjerovati da postoje razlozi jer mi je to nekako jedina utjeha.
pon - 28.08.2006
Oda mp3-ju
Znam da je to nedruštveno, nezdravo za uši i ionako preopterećene bubnjiće koji slušaju zvukove za koje nisu predodređeni poput pneumatskih bušilica, automobila i sl. bučnih novotarija modernog doba, ali ja zbilja volim svoj mp3.
Putujem prosječno dva sata dnevno, svaki radni dan. Neradnima se znam zaletit i doma pa putujem sveukupno i desetak sati. A ja se zbilja NE VOLIM vozikat.
Ali kad staviš na uši zvučnu podlogu koja ti odgovara raspoloženju ili baš suprotno - koja ga sasvim mijenja, ulice dobiju sasvim nove obrise, obješena lica u tramvaju samo su kulise zanimljivih životnih priča, radosti i tuga, ti si odjednom glavni lik i sve pleše ili plače s tobom.
Sporo vučenje po ulicama postaje prilika da u sitnicama napokon vidiš i one još sitnije stvari, da se zagledaš di sve postoji javni bilježnik (doduše, kad ti zatreba, nikad ne znaš di bi sa sobom...) i šta se sve novo oglašava po billboardima i još čudnijim mjestima te je li dobro (i u tom smislu imam mali defekt, kad se baviš tim poslom, gledaš iz malo iskrivljene perspektive).
Ufuraš se da si zapravo u nekom dobrom (takvi su rijetki kod nas) videospotu i smišljaš kako bi isti uopće trebao izgledat (ne znam jesam li to samo ja, ali uvik me opsjeda sceniranje spotova dok slušam mjuzu... možda mi je to neki tihi poziv u životu...?).
Dok se lagano miliš užurbanim ulicama, makneš sa foldera "lagano" na folder "rock" i odma se razbudiš i ubrzanim, skoro lebdećim korakom ideš dalje.
Ne, nemam iPod. Nije mi se dalo davat toliko love, iako mi je ok, ali nisam baš zagrižena obožavateljica. To je valjda još jedna prednost kad radiš u marketingu: kužiš, ali zbilja kužiš kako su ljudi svakodnevno pod nezdravim utjecajima promotivnih poruka, sve vrišti nekim "posebnim" lifestyleom skrivajući dosadnu monotoniju i bezbojan okus birokratske multinacionalne mašinerije. Who needs that?! Moj player je neki skoro pa bezimeni, ali meni strašno simpa. Istina, fali mu memorije, ali ionako mi se ne slušaju uvik iste stvari. Mijenjam. Dodajem. Malo pop, malo rock, malo dance, malo grunge. Ionako nikad nisam bila nešto pretjerano vjerna navikama. Ljudima da, hobijima, navikama nikad. Osim bloga, naravno :)
I šta slušam u zadnje vrime?
Dobrog, starog Sinatru. Novog, nježnog Olivera. A već duže mi se sviđala jedna stvar, nedavno sam je napokon skinula i non-stop je vrtim. Zakon! Riječ je o grupi Quasarr i singlu "Ti" (http://rapidshare. de/files/15043542/Quasarr-Ti-2005.mp3.html). To plus "Ruska" od Vatre. Nadam se da će malo živnut rock u nas i da se neće iskomercijalizirat. Ali i to je teško. U nas kad neko dobro i krene, tržište učini svoje. A božemoj, ipak je nagon za opstankom često jači od onoga za individualnošću. Tako je recimo dobar r'n'b start imala Kindlica da bi se pretvorila u čisti zabavnjak.
Nego, da ne bi ja nadugo i naširoko u recenzije... šta vi slušate u zadnje vrime?
Putujem prosječno dva sata dnevno, svaki radni dan. Neradnima se znam zaletit i doma pa putujem sveukupno i desetak sati. A ja se zbilja NE VOLIM vozikat.
Ali kad staviš na uši zvučnu podlogu koja ti odgovara raspoloženju ili baš suprotno - koja ga sasvim mijenja, ulice dobiju sasvim nove obrise, obješena lica u tramvaju samo su kulise zanimljivih životnih priča, radosti i tuga, ti si odjednom glavni lik i sve pleše ili plače s tobom.
Sporo vučenje po ulicama postaje prilika da u sitnicama napokon vidiš i one još sitnije stvari, da se zagledaš di sve postoji javni bilježnik (doduše, kad ti zatreba, nikad ne znaš di bi sa sobom...) i šta se sve novo oglašava po billboardima i još čudnijim mjestima te je li dobro (i u tom smislu imam mali defekt, kad se baviš tim poslom, gledaš iz malo iskrivljene perspektive).
Ufuraš se da si zapravo u nekom dobrom (takvi su rijetki kod nas) videospotu i smišljaš kako bi isti uopće trebao izgledat (ne znam jesam li to samo ja, ali uvik me opsjeda sceniranje spotova dok slušam mjuzu... možda mi je to neki tihi poziv u životu...?).
Dok se lagano miliš užurbanim ulicama, makneš sa foldera "lagano" na folder "rock" i odma se razbudiš i ubrzanim, skoro lebdećim korakom ideš dalje.
Ne, nemam iPod. Nije mi se dalo davat toliko love, iako mi je ok, ali nisam baš zagrižena obožavateljica. To je valjda još jedna prednost kad radiš u marketingu: kužiš, ali zbilja kužiš kako su ljudi svakodnevno pod nezdravim utjecajima promotivnih poruka, sve vrišti nekim "posebnim" lifestyleom skrivajući dosadnu monotoniju i bezbojan okus birokratske multinacionalne mašinerije. Who needs that?! Moj player je neki skoro pa bezimeni, ali meni strašno simpa. Istina, fali mu memorije, ali ionako mi se ne slušaju uvik iste stvari. Mijenjam. Dodajem. Malo pop, malo rock, malo dance, malo grunge. Ionako nikad nisam bila nešto pretjerano vjerna navikama. Ljudima da, hobijima, navikama nikad. Osim bloga, naravno :)
I šta slušam u zadnje vrime?
Dobrog, starog Sinatru. Novog, nježnog Olivera. A već duže mi se sviđala jedna stvar, nedavno sam je napokon skinula i non-stop je vrtim. Zakon! Riječ je o grupi Quasarr i singlu "Ti" (http://rapidshare. de/files/15043542/Quasarr-Ti-2005.mp3.html). To plus "Ruska" od Vatre. Nadam se da će malo živnut rock u nas i da se neće iskomercijalizirat. Ali i to je teško. U nas kad neko dobro i krene, tržište učini svoje. A božemoj, ipak je nagon za opstankom često jači od onoga za individualnošću. Tako je recimo dobar r'n'b start imala Kindlica da bi se pretvorila u čisti zabavnjak.
Nego, da ne bi ja nadugo i naširoko u recenzije... šta vi slušate u zadnje vrime?
U zadnje vrijeme... Kate Ryan, Roxette, Bryan Adams... Pa malo techna, bez kojeg ne mogu...ma baš mi je super! E da, i Enya!!! ;)
white stripes , n. cave,ramones,t.chapman...vatra nebu dugo(-:loš im je marketing
@eugenio: hm, to je klasična boljka naših "zvijezda", pogotovo onih što iole vrijede.
trenutno na playu Katie Melua
da.. meni se uvijek dok se vozim busom, uz muziku iz mog mp3, čini kao početak nekog filma... naročito kad putujem daleko skoro pa vidim uvodnu špicu.. što se tiče mp3 moj je isto pazi hjundaji he he.. nisam ni znao da postoji ta marka mp3 glavno da svira... a sad se sluša nat king cole.. :)
Joooj, i ja obozavam slusalicec na usi i otplovit u svoj svijet, bez obzira na format:)
ja slusam urbana, the muse, raznorazne varijacije na temu elektronike, the mars voltu, lamb, ma ima toga pozamasan spisak:)
meni je danas svirao novi mikulić..."bilo je njeno sve što je htjela"
A kod mene dobar stari BLUES. John Lee Hoocker. No ima tu i fanky-ja,elektronske glazbe, noise rock-a, i domaćih yammat, majales, goran bara, a sve se mjenja kako pišeš samo što je češče slušam u sasvim drugačijem, ležečem položaju. Onda se obično najviše prepuštam muzici i uživam u ritmu.
, a u posljednje vrijeme hit mi je fado muzika kao npr. "MADREDEUS" - FALUAS DO TEJO' odličan CD.
Trenutno Janis Joplin
a ja trenutno Jolu .-))ccc, brat kopa u vrtlu pa je to po njegovoj želji, a inače su mi klape na redu za slušat... :-)))
Ann pozdravicu grad u tvoje ime, ako hoces mogu i kavu popiti za tebe samo reci na kojem mjestu
dogovoreno, pisacu ja i iz splita a u zadnje rijeme slusam, masima, letu stuke, gibonni, LimpBizkit ,Rammstein, Sepultura, SlipKnot Tiamat, naravno ima jos svasta na mom Ipodu :))
uhhh šta ste mi svi raznoliki u glazbi... baš kao i u blogovima. Ali vidim da se slažemo u jednom: svi nešto slušamo :)
neces verovati,ali iz kupatila odzvanja masina...inace Balasevica,uvek i zauvek...P.Kazaliste,P.Valjak,...i bla,bla,bla...ima dobrih klubova pa ja to iskoristim
a mene ne slušaš?? :o)) šala.. ja sam trenutno u Afionu, Kriesu, manje više etnu bivše nam države, Dylanu..
sub - 26.08.2006
_:_:_
Dragi moji,
ova ann je totalno izišla iz svih mojblogovskih ali i inih tokova. Zna samo nosom ubadat u knjige dok se vozi u busu/tramvaju i mozgat nešto na poslu. Nastojim svratiti, ali istina - premalo sam prisutna.
Zadnjih dana uglavnom se samosažalijevam nastojeći preživit ove napadaje alergije i svih popratnih simptoma.
Teta zubarka mi je najavila ugodna druženja tijekom cijelog rujna.
A bojim se zubara samo tako.
I ne znam kako ću to preživit.
Uz sve injekcije svita, meni će uvik odlazak zubaru bit trauma teže vrste.
Ali, neću o tome!
Bila sam nedavno i na mini-odmoru sa dragim u Tuheljskim toplicama - toplo preporučam. Jedini nedostatak je visoki stupanj gužve po danu, ali zato su iznimno zanimljiva noćna kupanja sa dobrim DJ-om i puuuuno mračnih kutaka... za sve one koji idu udvoje. Mislim, može i u troje, ako vam je gušt. No, znate o čemu pričam.
Poseban doživljaj je i ulazak u sauna svijet di se prešetavaju golaći iz jedne u drugu, pa treću saunu... dragi mi je dobacivao tako ubojite poglede da sam tamo samo provirila i ubrzo već bila ispred vrata. E tooo je jedna sasvim posebna priča :)).
Nda, lipo je tako malo pobić od svega i malo dodatno oživit romantiku i slične pojave i stanja... ali bilo bi još lipše imat vještinu kojom bi se svaka obična situacija i naporan dan mogli izbrisati jednom mišlju i pretvorit u nešto sasvim drugo. Imate li vi neku takvu misao/riječ/pokret? Ja katkad.
ova ann je totalno izišla iz svih mojblogovskih ali i inih tokova. Zna samo nosom ubadat u knjige dok se vozi u busu/tramvaju i mozgat nešto na poslu. Nastojim svratiti, ali istina - premalo sam prisutna.
Zadnjih dana uglavnom se samosažalijevam nastojeći preživit ove napadaje alergije i svih popratnih simptoma.
Teta zubarka mi je najavila ugodna druženja tijekom cijelog rujna.
A bojim se zubara samo tako.
I ne znam kako ću to preživit.
Uz sve injekcije svita, meni će uvik odlazak zubaru bit trauma teže vrste.
Ali, neću o tome!
Bila sam nedavno i na mini-odmoru sa dragim u Tuheljskim toplicama - toplo preporučam. Jedini nedostatak je visoki stupanj gužve po danu, ali zato su iznimno zanimljiva noćna kupanja sa dobrim DJ-om i puuuuno mračnih kutaka... za sve one koji idu udvoje. Mislim, može i u troje, ako vam je gušt. No, znate o čemu pričam.
Poseban doživljaj je i ulazak u sauna svijet di se prešetavaju golaći iz jedne u drugu, pa treću saunu... dragi mi je dobacivao tako ubojite poglede da sam tamo samo provirila i ubrzo već bila ispred vrata. E tooo je jedna sasvim posebna priča :)).
Nda, lipo je tako malo pobić od svega i malo dodatno oživit romantiku i slične pojave i stanja... ali bilo bi još lipše imat vještinu kojom bi se svaka obična situacija i naporan dan mogli izbrisati jednom mišlju i pretvorit u nešto sasvim drugo. Imate li vi neku takvu misao/riječ/pokret? Ja katkad.
Mislim da ne
..imam...ali ne smijem reći jer se bojim da to onda, nekako, ne bi više bilo TO.....(lijepo je vidjeti te opet) :-)
i ja katkad :)
Mislim da već dugo nisam...
svašta sam čuo o tim noćnim kupanjima u toplicama... kondomi plivaju okolo... :D
Sto se tice jedne misli, mislim da se nisam sposoban tek tako odvojiti od stvarnosti.
:)
zahvaljujem na cestitkama
ja sam rob svojih misli...
.....osobu
ja imam dragog :-))
osobu...
ma tu i tamo bi na neke ljud ečisto mute stisnula :)
sri - 09.08.2006
== život ==
Kad imaš 13 valjda prvi put vidiš sebe kao "odraslog" jer počneš više razmišljati o svijetu koji te okružuje, ali i sebi samom.
Kad imaš 16 niko ti nije ravan, smatraš se već apsolutno zrelim i sposobnim za bilo što.
E, kad imaš 20 već skužiš da sa 16 nisi ima blage veze o ničemu i što više poznaješ svijet i čudovatnosti života, manje se u njemu osjećaš sigurno. Dobro kažu kad kažu "Blago glupima!" jer mi se čini da oni šta manje znaju imaju daleko lipši život. Tj. nisu opterećeni glupostima.
Kad imaš skoro 24 i 6.8. se nađeš odjedamput sam samcijat u pustom Zagrebu, skužiš da je to to. Život je i službeno skočio na tvoja leđa i uhvatio te čvrto oko vrata, a u međuvremenu jede sve pred sobom i postaje sve teži i teži. Ali se na njega privikneš i čak ga i zavoliš.
E, pa meni je skočio za vrat, iako se u duši osjećam ko da imam 13 i u 9.misec idem na ekskurziju. Činjenica je da je ovo prvo lito koje prisilno provodim u Zagrebu. Sve manje zapravo volim život u Zagrebu i sve su mi zamornije gužve i ljudi, a u svjetlu mojih svakojakih svakodnevnih dvojbi, i to je došlo na dnevni red. Međutim, sva moja pitanja ostaju bez odgovora, dok ja nemoćno okrećem glavu nastojeći proučiti obje strane. Nadam se ipak da onaj život, ono smetalo na leđima, ima svoj neki zacrtani put i da će me malo on vodit da ne moram toliko razmišljat nego da počnem živit dan za danom.
Baš me iritira ovaj moj prokleti perfekcionizam i opsjednutost planovima.
I šta su svi moji na plažama i uživaju.
Bez mene.
Note to myself: život se ne može isplanirat. Nauči to već jednom! I nemoj više skupljat krhotine razbijenih planova. Sad napokon ti možeš bit ti. Nauči tko je to zapravo.
Perfect soundtrack: good ol' Norah.
Kad imaš 16 niko ti nije ravan, smatraš se već apsolutno zrelim i sposobnim za bilo što.
E, kad imaš 20 već skužiš da sa 16 nisi ima blage veze o ničemu i što više poznaješ svijet i čudovatnosti života, manje se u njemu osjećaš sigurno. Dobro kažu kad kažu "Blago glupima!" jer mi se čini da oni šta manje znaju imaju daleko lipši život. Tj. nisu opterećeni glupostima.
Kad imaš skoro 24 i 6.8. se nađeš odjedamput sam samcijat u pustom Zagrebu, skužiš da je to to. Život je i službeno skočio na tvoja leđa i uhvatio te čvrto oko vrata, a u međuvremenu jede sve pred sobom i postaje sve teži i teži. Ali se na njega privikneš i čak ga i zavoliš.
E, pa meni je skočio za vrat, iako se u duši osjećam ko da imam 13 i u 9.misec idem na ekskurziju. Činjenica je da je ovo prvo lito koje prisilno provodim u Zagrebu. Sve manje zapravo volim život u Zagrebu i sve su mi zamornije gužve i ljudi, a u svjetlu mojih svakojakih svakodnevnih dvojbi, i to je došlo na dnevni red. Međutim, sva moja pitanja ostaju bez odgovora, dok ja nemoćno okrećem glavu nastojeći proučiti obje strane. Nadam se ipak da onaj život, ono smetalo na leđima, ima svoj neki zacrtani put i da će me malo on vodit da ne moram toliko razmišljat nego da počnem živit dan za danom.
Baš me iritira ovaj moj prokleti perfekcionizam i opsjednutost planovima.
I šta su svi moji na plažama i uživaju.
Bez mene.
Note to myself: život se ne može isplanirat. Nauči to već jednom! I nemoj više skupljat krhotine razbijenih planova. Sad napokon ti možeš bit ti. Nauči tko je to zapravo.
Perfect soundtrack: good ol' Norah.
blog ti je stvarno suppper.samo iman pitanje:kako si uspila napravit ovu pozadinu??
oo, bok. vidim, vracas se starom stilu slikica uz post ;)
ma nisi sam u Zgu.. ima nas još radnika i lutalica..
e znam... a zamisli da radiš na pet metara od plaže i ne okupaš se cijelo hebeno ljeto,jer ti se zgadi i plaža i oni na njoj..ovako bar i kada dođeš znaš uživat u moru
@alka: slikica vile/leptirice sa deviantarta, malo izezana u photoshopu i nalijepljena na pozadinu plus txt ann i to je to. hvala na komplimentu :) @psiho: šta to znači??? @dijete: znam, znam, ali sama što se tiče "mojih" radnika/prijatelja/ljubavi i ljubavnika ;) @samba: i to sam probala, ne tako davno, i više mi se sviđa od zagreba. Ovako kad dođem samo skužim šta propuštam. Čak i one zimske bure lipo izgledaju sa prozora dok se poigravaju morem...
u pravu si ,meni su isto nekako nakon dvadesete dolazile razne podvučene crte za odredit što i kako i jesam ili nisam, to je samo znak svjesnosti i postajanja ozbiljnosti života, pa ako hoćeš i odgovornosti.
@ arsen: dobro, jer sam već mislila da sam nemoguće komplicirana te vrlo moguće sasvim pošandrcala...;)
I sam sam otišao iz Zagreba kad mi je dojadio. Dobro, trebalo je petnaest godina. Sporije shvaćam.
mene je 25 dotukla.odrasla i poćinjem preuzimati odgovornost za svoje postupke - napokon.sad sam napunila 26 i razmišljam kako sam sa 24 bila nezrela. neko prije neko kasnije odraste kiz
ne bi htio trovat, ai meni Zg više nije onaj ZG sa dušom.. i zato odlazim..
eh..nadam se da si se privikla na..sebe :)) i'm back!!!
a kad prođeš tridesetu jedino u što si sto posto siguran jest to da se više nikako ne bi htio vratiti u dvadesete ;))
-:).
pet - 21.07.2006
OFF
@Nn's off for the season.
Sprema kupaći i ležaljku
i planira se izvalit na plažu ko' neka Čehinja.
Uživajte mi ;)
Znam da ja itekako oću!
Sprema kupaći i ležaljku
i planira se izvalit na plažu ko' neka Čehinja.
Uživajte mi ;)
Znam da ja itekako oću!
jadna ti ,pa ja se vratio sa sunca i žege,boje ostani i nomoj nigdje ići
mislim,lijepo se provedi i vrati se,,,
odoh i ja...destinacija krk :)
a di ćš?
Omiška rivijera ?
uživaj draga...
hay! Uživaj i nemoj se spržiti...
POZDRAV SA -21!!!
liiipo se zabavi! :D i brzo se vrati!
sri - 19.07.2006
SANJARENJE U SMOGU
OK, znam, pretjerujem s izbivanjem :)
A šta se u međuvremenu događa?
Paaaa nothing really.
Danima već živim za godišnji. Nisam se navikla topit u Zagrebu ljeti. A sad imam samo 2 mizerna tjedna za uživanje u plažnim i inim radostima. I šta više san tu, u Zg, manje mi je gušt. Pogotovo kad uzmem u obzir da neka 3 sata dnevno potrošim na vožnju do i s posla. I tako svaki dan. Na kraju tjedna ispadne da sam 1/7 života u busu ili tramvaju. Frustrirajuće. Jedino pozitivno je šta čitam ko luda. Kraće mi traju vožnje uz dobru knjigu.
Tako da ako jednog dana dobijem priliku (čitaj: posa) dole, mislim da ću ipak dva puta razmislit. Naporne su mi te vječne gužve i užurbanost. Ma u biti teško je uopće isplanirat život na takav način. S druge strane, u Zg se niko ne dira u tvoje stvari (dobro, bar ne TOLIKO). Kad mi padne na pamet mogu u Cinestar ili kazalište ili vani. Doli je ipak bitan nedostatak sadržaja. Uglavnom se sve svodi na plažu. Kako liti, tako i zimi.
Ma ne znan.
Ne pitajte.
Znan samo da sad sanjam more i svoj balkon. Sestru i mater.
Ljudske glasove navečer umjesto zvuka bušilice i automobila.
Zveckanje žlice u zdjelici ne bi li skupili još po jedan zalogaj sladoleda.
Ljenčarenje posli plaže.
Hrskavu lubenicu na plastičnom stolu.
Poneki krik galeba i zvuk glisera.
Šuškanje žala na plaži.
Miris ulja za sunčanje - al onog pravog, kokosnog.
Zvuk skokova u more.
Slani okus usnica.
Idila...
A šta se u međuvremenu događa?
Paaaa nothing really.
Danima već živim za godišnji. Nisam se navikla topit u Zagrebu ljeti. A sad imam samo 2 mizerna tjedna za uživanje u plažnim i inim radostima. I šta više san tu, u Zg, manje mi je gušt. Pogotovo kad uzmem u obzir da neka 3 sata dnevno potrošim na vožnju do i s posla. I tako svaki dan. Na kraju tjedna ispadne da sam 1/7 života u busu ili tramvaju. Frustrirajuće. Jedino pozitivno je šta čitam ko luda. Kraće mi traju vožnje uz dobru knjigu.
Tako da ako jednog dana dobijem priliku (čitaj: posa) dole, mislim da ću ipak dva puta razmislit. Naporne su mi te vječne gužve i užurbanost. Ma u biti teško je uopće isplanirat život na takav način. S druge strane, u Zg se niko ne dira u tvoje stvari (dobro, bar ne TOLIKO). Kad mi padne na pamet mogu u Cinestar ili kazalište ili vani. Doli je ipak bitan nedostatak sadržaja. Uglavnom se sve svodi na plažu. Kako liti, tako i zimi.
Ma ne znan.
Ne pitajte.
Znan samo da sad sanjam more i svoj balkon. Sestru i mater.
Ljudske glasove navečer umjesto zvuka bušilice i automobila.
Zveckanje žlice u zdjelici ne bi li skupili još po jedan zalogaj sladoleda.
Ljenčarenje posli plaže.
Hrskavu lubenicu na plastičnom stolu.
Poneki krik galeba i zvuk glisera.
Šuškanje žala na plaži.
Miris ulja za sunčanje - al onog pravog, kokosnog.
Zvuk skokova u more.
Slani okus usnica.
Idila...
Ova godina je prva i za mene u kojoj imama samo 2 tjedna odišnjeg :(
a daj nemoj... ozivljavas mi slike dok se topim na betonu u Zg :P
:)
i ja bi, i ja...
E, tako samo otišao iz Zagreb. Ljeta, radna ljeta, su me ubijala. I veselim se klizanju na ledu u Zagrebu. Cinestar mi se zamjerio jer se ne može doći s pečenim kestenima, samo su dozvoljene njihove kokice (nisam napisao "kokice"). OSMIJEH iz Novigrada na moru
neka ostane idila ; bar u mislima ; ja sam more ove godine zamjenio bazenom u zg
@ prepričalica: supatnice moja! @psiho: a daj, zamisli kak je meni?! @selma :) @ visa: i ja, i ja!!! @ Psiho2: znači, bio si u Zg? Meni je nekako već dosadio... a srećom više volim kokice nego kestene, paaa... OSMIJH i tebi, i Novigradu i moru... @babun: idila će počet točno: SUTRA! a ja radije idem u kadu nego u bazen...
a da si stalno doli, vraga bi se i okupala, ko i ja... ovako bar uživaš ta dva tjedna
sub - 24.06.2006
SP '06. ***DIO TREĆI: Muenchen***
Kad je osvanuo ponediljak, još uvik smo planirali otić ravno do Zagreba, bez naglih skretanja. Međutim, nadomak Muenchena, dragi i ja samo smo se značajno pogledali i jednoglasno rekli "Idemo do Allianz Arene". Ja, ko ja, ne bi imala pojma ni šta je to, a kamoli di je, ali na putu za Heidelberg me dragi umilno probudio uljuljkanu u vožnju riječima "Ajde, brzo, ajde, slikaj!" "Šta di, o čemu ti, ali smo stigli?!" "Ajde Allianz Arena, joooj S će pozelenit kad me vidi na slici, aj digni se, ajde, oćeš moć odavde?" Namisti se on sa preserantskim smješkom u stilu "na-na-na-na-na, vidi meeee" i ja slikam. Na slici sve osim Arene. Pokušam drukčiji mod. Opet isto. Neće aparat da je uvati. Pokušan je zumirat. Ništa. Pošto je bila neke sivkaste boje, ništa nisam uspila uvatit. Dragi je bio sav razočaran. Uspila san jedino slikat tablu Muenchena kad smo prolazili.
I tako smo mi, slijedeći putokaze stigli do Olympiaparka. Tu se nalazi stari Olympiastadion, Rock muzej, Vidikovac, ooogroman park s jezercima i BMW muzej. Ipak je Muenchen grad BMW-a.
Naravno da smo posjetili i muzej, koji mi, iskreno, nije bio ništa extra, al eto, nek smo i to vidili.
U daljini se vidila zgrada BMW-a, pa je dragi (inače zaljubljenik u Mercedes) Lupinovskim umijećem i uz pomoć privjeska sa svojih ključeva napravio slijedeću fotku :)))
Kao što rekoh, Olympiapark me apsolutno oduševio. Naravno, zaboravili smo napunit bateriju za fotić, pa smo jedno 20ak min čekali da se napuni ispred muškog wc-a, držeći je na oku. Taman se napunila za našu slijedeću destinaciju - Seaworld. To san uvik želila vidit i bilo je dovoljno dragog povuć za ruku u maniri zaigranog djeteta da on kaže "Aj amo!" i već smo se našli na kasi i moljakali za popust. Obilazak, kojem je predviđeno trajanje sat vrimena, mi smo skratili na 15. Moram reć da je takvo nešto baš simpa, ali sigurna sam da ima i boljih.
Brzo smo mi to razgledali i nastavili potragu za Arenom. Znakići uz cestu su nas vozikali uru po Muenchenu i već je lagano postajalo frustrirajuće. Jbg nismo imali autokartu! U jedno doba smo zaključili kako ipak triba i doć doma, pa smo izišli na autocestu ne vidjevši Arenu. Dragi je neko vrime samo pomalo deprimirano šutio, pa sam taj stadij prozvala "Arenadepra". Kasnije smo se utješili da ćemo ić ponovo u polufinalu (Yeah, right!) i da se slika Arene može nać i na internetu. I može. I alles gut.
Sve u svemu, bilo nam je zakon! Doživljaj svjetskog prvenstva je uvik nešto posebno. I, koliko god ga ja ne volila, al ovo moran procijedit kroz zube: sport spaja ljude na najlipši način. Čak i one koji nisu toliko uživljeni (npr. ja).
I tako smo mi, slijedeći putokaze stigli do Olympiaparka. Tu se nalazi stari Olympiastadion, Rock muzej, Vidikovac, ooogroman park s jezercima i BMW muzej. Ipak je Muenchen grad BMW-a.
Naravno da smo posjetili i muzej, koji mi, iskreno, nije bio ništa extra, al eto, nek smo i to vidili.
U daljini se vidila zgrada BMW-a, pa je dragi (inače zaljubljenik u Mercedes) Lupinovskim umijećem i uz pomoć privjeska sa svojih ključeva napravio slijedeću fotku :)))
Kao što rekoh, Olympiapark me apsolutno oduševio. Naravno, zaboravili smo napunit bateriju za fotić, pa smo jedno 20ak min čekali da se napuni ispred muškog wc-a, držeći je na oku. Taman se napunila za našu slijedeću destinaciju - Seaworld. To san uvik želila vidit i bilo je dovoljno dragog povuć za ruku u maniri zaigranog djeteta da on kaže "Aj amo!" i već smo se našli na kasi i moljakali za popust. Obilazak, kojem je predviđeno trajanje sat vrimena, mi smo skratili na 15. Moram reć da je takvo nešto baš simpa, ali sigurna sam da ima i boljih.
Brzo smo mi to razgledali i nastavili potragu za Arenom. Znakići uz cestu su nas vozikali uru po Muenchenu i već je lagano postajalo frustrirajuće. Jbg nismo imali autokartu! U jedno doba smo zaključili kako ipak triba i doć doma, pa smo izišli na autocestu ne vidjevši Arenu. Dragi je neko vrime samo pomalo deprimirano šutio, pa sam taj stadij prozvala "Arenadepra". Kasnije smo se utješili da ćemo ić ponovo u polufinalu (Yeah, right!) i da se slika Arene može nać i na internetu. I može. I alles gut.
Sve u svemu, bilo nam je zakon! Doživljaj svjetskog prvenstva je uvik nešto posebno. I, koliko god ga ja ne volila, al ovo moran procijedit kroz zube: sport spaja ljude na najlipši način. Čak i one koji nisu toliko uživljeni (npr. ja).
hr.digg|prijavi
evo pravi novinarski izvjestaj :)
lijepe slike
he he ne znam kol'ko je novinarski, ali me inspiriralo jer znam da ću zaboravit, a ovako ću to uvik moć ponovo pročitat :)
..putovah s tobom kroz sva tri nastavka...hvala, bilo je odlično :-)
..nek je vama bilo lipo!=) ..ma zajebi bmw i mercedese...ja bim odma vu akvarijski svit!!=)sinja san na drugoj voda-slici naj ciklide!!weee..baza baza! pozdrave saljem=)
@lasta: nema na čemu :) DRago mi je da je neko ima živaca sve to čitat :D @maculis: šta si sinja??
ajme kako divno.. hvala ti na ovom:-)
ales gut. ales klar. ćus ;))
rekoh već foto-reporterka, pozdrav
slažem se s arsenom, a da dođeš radit kod mene ;)))
fenomenalno putovanje! i prelijepe slikice! bas mi je drago da ti je tako lijepo bilo. i donekle ti zavidim, jer ja bih jako htjela jednom s dobrom ekipom zasjesti u auto i vozikati se okolo, s mogucnoscu stajanja gdje god nam se prohtije (pa cak i ako ne pronadjemo arenu ;)).... hvala za lijepe opise - kao da smo s tobom bili :))
thnx svima :) @skviki: joj pa ti najviše putuješ od svih blogera (barem sudeći po tekstovima), sad znaš kako je nama čitat tvoje postove! :) @tek tako: u funkciji.. čega?
pa tako ste sponatni i razigrani...a SP je i mene osvojio, da je bilo malo manje briga oko ispita,bih ja i više uživala:) uživaj @nn u svemu,svemu!
baš ti je bilo lijepo u Švabiji... :) a kad ćeš nas počastiti svojim novim tekstićem? mi čekamo. :) pusa
a di si ti!!!? jesi na moru, uživaš na godišnjem..il si pretrpana poslom!
@tonkica: bit će nešto skoro, čekam inspiraciju... :) @tektako: na more slijedeći tjedan (već živim za to), sad sam u poslu, a u svom potkrovlju bez klime nastojim ne palit komp jer je preeeevruće... ma i'll be back, I promise ;)
Test
To je bilo doista prekrasno vrijeme... i Njemacka se nekako promijenila kroz svjetsko prvenstvo...
www.mojblog2007.bloger.hr
uto - 20.06.2006
SP '06. ***DIO DRUGI: Nurnberg***
U Nurnberg smo stigli taman dok se atmosfera još zahuktavala. Navijači su se (a božemoj ništa čudno) okupili oko jića i pića i i dalje neumorno pivali, vatali Japanke za fotografiranje i tako. Istina je ipak da su naše navijačice najlipše ženske. Mislin, zgodnih cura kol'ko oćeš. Ali Japanci su legende. Cili nekako nakešeni i umiljati. Jedinu jednu ekipu smo susreli koja je malo uočljivije navijala. Kako? Pa samo su vikali "Nipon! Nipon! Nipon!". To je njihov domet. Zato i ne čudi šta su bili oduševljeni s našim navijačima.
Prije utakmice su Hrvati zarađivali na kartama i to bome dobro: kartu od 60 eura Japanci su kupovali po 400. I eto ti računice. Mislin, nema te šanse da bi ja dala tol'ku lovu za kartu. Dok su se ostali navijači ufuravali u nogometne priče, moj dragi i V su raspravljali o GMO-u i sl znanstvenim temama. Kad ih znate oboje, to ne zvuči nimalo čudno... Nakon znanstvenih spoznaja, uputismo se na Fanfest kraj velikog ekrana. Tamo je svira Dalmatino i bila je hrpetina hrvatskih navijača i šačica Japanaca. Logično. Mene i tih par čudi. Mislin, potegnut priko svita za gledat tekmu na ekranu?! Vani skoro 40 stupnjeva u ladu, a sunce prži za poludit, pa san morala kupit kapicu. Jbg, hrvatska navijačka kapa bila je šarena da šarenija ne može bit, ali nije smetalo. Odradila je svoju svrhu. Gledanje tekme je, ko virujen i vama, bio tretman za živce.
Al to je sasvim neka druga priča. I u zadnjim minutama se navijalo, križalo prije svake šanse i sl. Ali nije nas išlo. Bilo je prevruće, a Japanci su ko bube zujali na balun.
U jednu ruku smo se toliko skuvali da smo jedna čekali da utakmica završi. Cila san pocrvenila, ko rak, tako da i danas saniran opekline. Jedino šta je zbilja gadno i češki je šta smo taman pocrvenili po rubovima majice tako da to izgleda očajno. Ali valjda će brzo proć.
Mislin, teško se bilo otet razočaranju, a još teže je bilo mene nagovorit da po tom suncu odgledamo još i Brazil, pa smo se ipak odlučili potegnut do grada. I neka smo, jer je tamo bilo još luđe. Konobari u našim dresovima, kafići prepuni, opet pisma, opet navijanje (ovaj put smo navijali svi za Brazil - i mi i japovi), svi se međusobno pozdravljaju, svi razgovaraju, razmjenjuju zastave, dresove, priče, savjete, dojmove, stručne i (još više) manje stručne analize...
Šta se grada tiče, prekrasan je, povijesan mada ja se baš u to i ne kužin. Dragi je uz dvokorak od jednog kafića do drugog uspio i proučit te puste crkve i znamenitosti, dok je moj glavni zaključak bio da imaju izbor nakita nemoguć. Nešto fenomenalno. (Ah, žensko!)
Teško je ovako opisivat dojmove i sve šta napišen zvuči ko neki ubijbože dosadan putopis, zato neću više duljit!
Moran samo još spomenut da nas je taman isprid kuće uvatio nenormalan pljusak i odavno mi ništa nije bio toliki gušt ko šetanje po tom pljusku. Ono, mokri do kože, zadovoljni, ko mala dica u plićaku :) Unatoč porazu. Kako ona dobra, stara i kaže: užitak nije stići na cilj, užitak je putovanje. A nama je ovo putovanje definitivno bio užitak.
Sve više shvaćam da mu se slobodno može dodat i atribut "neopisiv".
Doživljaje treba doživit.
//Stay tuned for part 3: Muenchen//
hr.digg|prijavi
Prije utakmice su Hrvati zarađivali na kartama i to bome dobro: kartu od 60 eura Japanci su kupovali po 400. I eto ti računice. Mislin, nema te šanse da bi ja dala tol'ku lovu za kartu. Dok su se ostali navijači ufuravali u nogometne priče, moj dragi i V su raspravljali o GMO-u i sl znanstvenim temama. Kad ih znate oboje, to ne zvuči nimalo čudno... Nakon znanstvenih spoznaja, uputismo se na Fanfest kraj velikog ekrana. Tamo je svira Dalmatino i bila je hrpetina hrvatskih navijača i šačica Japanaca. Logično. Mene i tih par čudi. Mislin, potegnut priko svita za gledat tekmu na ekranu?! Vani skoro 40 stupnjeva u ladu, a sunce prži za poludit, pa san morala kupit kapicu. Jbg, hrvatska navijačka kapa bila je šarena da šarenija ne može bit, ali nije smetalo. Odradila je svoju svrhu. Gledanje tekme je, ko virujen i vama, bio tretman za živce.
Al to je sasvim neka druga priča. I u zadnjim minutama se navijalo, križalo prije svake šanse i sl. Ali nije nas išlo. Bilo je prevruće, a Japanci su ko bube zujali na balun.
U jednu ruku smo se toliko skuvali da smo jedna čekali da utakmica završi. Cila san pocrvenila, ko rak, tako da i danas saniran opekline. Jedino šta je zbilja gadno i češki je šta smo taman pocrvenili po rubovima majice tako da to izgleda očajno. Ali valjda će brzo proć.
Mislin, teško se bilo otet razočaranju, a još teže je bilo mene nagovorit da po tom suncu odgledamo još i Brazil, pa smo se ipak odlučili potegnut do grada. I neka smo, jer je tamo bilo još luđe. Konobari u našim dresovima, kafići prepuni, opet pisma, opet navijanje (ovaj put smo navijali svi za Brazil - i mi i japovi), svi se međusobno pozdravljaju, svi razgovaraju, razmjenjuju zastave, dresove, priče, savjete, dojmove, stručne i (još više) manje stručne analize...
Šta se grada tiče, prekrasan je, povijesan mada ja se baš u to i ne kužin. Dragi je uz dvokorak od jednog kafića do drugog uspio i proučit te puste crkve i znamenitosti, dok je moj glavni zaključak bio da imaju izbor nakita nemoguć. Nešto fenomenalno. (Ah, žensko!)
Teško je ovako opisivat dojmove i sve šta napišen zvuči ko neki ubijbože dosadan putopis, zato neću više duljit!
Moran samo još spomenut da nas je taman isprid kuće uvatio nenormalan pljusak i odavno mi ništa nije bio toliki gušt ko šetanje po tom pljusku. Ono, mokri do kože, zadovoljni, ko mala dica u plićaku :) Unatoč porazu. Kako ona dobra, stara i kaže: užitak nije stići na cilj, užitak je putovanje. A nama je ovo putovanje definitivno bio užitak.
Sve više shvaćam da mu se slobodno može dodat i atribut "neopisiv".
Doživljaje treba doživit.
//Stay tuned for part 3: Muenchen//
hr.digg|prijavi
eh, alaj ti je lijepo...znaci ostajes ti tamo, a? ajd samo nam se ipak na kraju vrati, ili ostajete ako Hrvatska pobijedi Australiju? jedva čekam daljnje događaje! ps. ako vidis koju poznatu facu slikaj pa cemo prodati u novine! ;))
a šta nisi mene povela?:-)) čekm ostatak:-))
super ti je ovo, pa ti radiš reportaže za mojblog.dobar provod i manje opeklina ti želim
ljudi, pa ja se (NAŽALOST) već vratila, i to prekjučer. Ovo su samo doživljaji, a taaaako bi volila da san mogla ostat bar do ovog vikenda. :( @tektako: ma vidila san ota barića i renea bitorajca, ali oni me nisu zanimali pa nix od slike. E da san znala!!!
hrvatska, hrvatska!!! (osobno mislim da od nas ove godne neće biti značajnijeg pomaka) :)
bash ti je lipo bilo :-) malčice sam ljubomorna, al sve je to ok... glavno da je tebi bilo lipo! a št ose tiče opeklina maži se jogurtom :-))
eto, ne prataim blog par dana i ti odma ukucas 2 posta. :) i to jos o njemackoj. aj, sad cu bolje pratiti
@visa: nažalost, ni ja... @special: probala. Ubijaju me. Nikad u životu nisan pocrvenila. @psihovjev: eto vidiš, pa ne služi ti na čast šta me ne čitaš :)
opekline prolaze a lijepe slike ostaju:)
sad znaš kako je Tudeškima kad dođu k nama u južne krajeve ,)
Glede navoda od cijeni ulaznica 'na crno'. Sat dva prije tekme, za ulaznicu nisi mogao dobiti više od 150-200 EUR. Frend je pola sata prije početka uvalio jednu viška za točno 200 (premda je imao san o nekih 500).
SP '06. ***DIO PRVI - Heidelberg***
što obećah, tako i ispunih: izvještaj sa mog doživljaja Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006.
Official and uncut. :)
Petak je bio gadan dan. Gadan, jer tribaš doć na posa, nema pasa, a to popodne putuješ. Misliš o putovanju, a okolo šalješ neke mailove. Da san i sastanak dogovorila sad ga se ne bi sićala. I tako završih s poslon u 4 i onda bauljaj na trgu u potrazi za navijačkim majicama. Dragi je ima dres, al dugih rukava, a ja ništa - kao što je bilo za očekivat. Onda od jednog dućana do drugog pa san nas opremila diskretnim majicama koje imaju kockice samo na rukavima. Greška! I naputak: ne kupujte navijačke rekvizite u nenavijačkom stanju duha. Da san ih kupovala tamo, kupila bi najkockastiji mogući.
Dovukoh se nekako doma i nabrzake san potrpala stvari u torbu. Na webu san vidila očekivanu temp. 24 stupnja. Opet greška. Bilo je bar 34. Naputak: kad se voziš autom, nije bitno kolika ti je torba. Stavi ponešto za sve vremenske uvjete. (Ja san ovaj naputak poslušala, u zadnji tren).
I tako dragi i ja napokon krenusmo, oko 6ipo! Malo su mi išli na živce ovi na granici jer su nam pretumbali cile torbe, kad su čuli da idemo u njemačku. (Prevencija da se ne bi dogodio opet koji Ante?) Vožnja mi, za divno čudo, nije bila uopće naporna, dapače. Bilo mi je gušt gledat kako se prelijevaju svi oblici zelene boje na horizontu, kako se moćno uzvisuju planine čiji su vrhovi misteriozno bili sakriveni magličastim oblacima i kako su pravilno poslagane lipe kućice usrid ničega. Nije nas uhvatila navijačka groznica, ali smo baš guštali u vožnji. Svakih 200-300 km bi stali malo protegnut noge i žvaknut koji sendvič. Dogovor je bio šta više toga nosit od doma, jer je na benzinskim to uvik teška skupinja, pogotovo u Njemačkoj. Uz put stvarno ima simpa odmorišta, i nikad nisi sam na cesti, pa nemaš osjećaj da je npr. 3 ujutro. U Heidelberg, krajnje odredište smo stigli oko 6 ujutro, s tim da san ja uspila malo i odspavat. Dok je dragi spava, pogledali smo i Sin City, film koji ne bi nikad na svoju ruku uzela gledat, ali mi je bio skroz OK, baš nekako poseban, a ja inače nisan ljubitelj stripova. No dobro o tome... kad se dragi napokon probudio, odosmo malo u centar Heidelberga. Ono šta je meni prvo zapelo za oko je, naravno, ooogroman H&M. Ali nismo tu zbog shoppinga. Idemo dalje! Po gradu ljudi svih rasa, obojani, u dresovima, raspivani, prijateljski, nasmijani.. ludilo. Na ulicama zastave svih mogućih i nemogućih država. Malo smo istražili - nigdi nismo uspili nać hrvatsku zastavu! Svi su govorili kako se te najbrže rasprodaju?! Doduše, u Heidelbergu, koji je inače poznat kao studentski grad, ima masu Hrvata. Zapravo, čini mi se kako je najmanje Njemaca. Onda smo razgledali nekakav famozan most, kojeg obožavaju Japanci, ali nismo dokučili zašto, kao ni zašto je isprid njega skulptura babuna (majmuna), ali smo se svakako divili pogledu. Kuće, dvorci, ulice, sve ima poseban šarm. Neuobičajeni osjećaj "domaćeg" 900km od doma. Kasnije smo čak svratili do nekakvog amfiteatra u kojem je Hitler držao motivacijske govore, ali nismo uspili vidit famozni "Studentski zatvor". Da ne kažen da nas je smantalo sunce i da smo završili razgledavanje u Burger Kinga (koji je, btw puuuno bolji od McDonaldsa, iako su, zapravo, i jedni i drugi shit, al eto). Večer smo proveli opet uz utakmice, al na TV-u i Playstationu, s ekipom iz Hrvatske koja je isto tamo na institutu, ko i naš prijatelj. (Kupim lagano bodove gledajući s dragim, tako da kad mi padne na pamet shopping - nema izbora :)) Zanimljivost: tamo je večer padala tek oko 22:30, dotad se još vidilo. Naputak: Uzet više dana godišnjeg za uživanciju.
Slikice:
Eeee, nedilja. Kockasti dan. Dizanje u 7ipo. 200tinjak km do Nurnberga. Nabrijavanje mjuzom u autu, pozdravljanje ekipe na autocesti (iznenađujuće puno ih je bilo u hrvatskim bojama) i planiranje rasporeda. Stigli smo tamo oko 10ipo (manje od 2h vožnje) ...
///TO BE CONTINUED///
hr.digg|prijavi
Official and uncut. :)
Petak je bio gadan dan. Gadan, jer tribaš doć na posa, nema pasa, a to popodne putuješ. Misliš o putovanju, a okolo šalješ neke mailove. Da san i sastanak dogovorila sad ga se ne bi sićala. I tako završih s poslon u 4 i onda bauljaj na trgu u potrazi za navijačkim majicama. Dragi je ima dres, al dugih rukava, a ja ništa - kao što je bilo za očekivat. Onda od jednog dućana do drugog pa san nas opremila diskretnim majicama koje imaju kockice samo na rukavima. Greška! I naputak: ne kupujte navijačke rekvizite u nenavijačkom stanju duha. Da san ih kupovala tamo, kupila bi najkockastiji mogući.
Dovukoh se nekako doma i nabrzake san potrpala stvari u torbu. Na webu san vidila očekivanu temp. 24 stupnja. Opet greška. Bilo je bar 34. Naputak: kad se voziš autom, nije bitno kolika ti je torba. Stavi ponešto za sve vremenske uvjete. (Ja san ovaj naputak poslušala, u zadnji tren).
I tako dragi i ja napokon krenusmo, oko 6ipo! Malo su mi išli na živce ovi na granici jer su nam pretumbali cile torbe, kad su čuli da idemo u njemačku. (Prevencija da se ne bi dogodio opet koji Ante?) Vožnja mi, za divno čudo, nije bila uopće naporna, dapače. Bilo mi je gušt gledat kako se prelijevaju svi oblici zelene boje na horizontu, kako se moćno uzvisuju planine čiji su vrhovi misteriozno bili sakriveni magličastim oblacima i kako su pravilno poslagane lipe kućice usrid ničega. Nije nas uhvatila navijačka groznica, ali smo baš guštali u vožnji. Svakih 200-300 km bi stali malo protegnut noge i žvaknut koji sendvič. Dogovor je bio šta više toga nosit od doma, jer je na benzinskim to uvik teška skupinja, pogotovo u Njemačkoj. Uz put stvarno ima simpa odmorišta, i nikad nisi sam na cesti, pa nemaš osjećaj da je npr. 3 ujutro. U Heidelberg, krajnje odredište smo stigli oko 6 ujutro, s tim da san ja uspila malo i odspavat. Dok je dragi spava, pogledali smo i Sin City, film koji ne bi nikad na svoju ruku uzela gledat, ali mi je bio skroz OK, baš nekako poseban, a ja inače nisan ljubitelj stripova. No dobro o tome... kad se dragi napokon probudio, odosmo malo u centar Heidelberga. Ono šta je meni prvo zapelo za oko je, naravno, ooogroman H&M. Ali nismo tu zbog shoppinga. Idemo dalje! Po gradu ljudi svih rasa, obojani, u dresovima, raspivani, prijateljski, nasmijani.. ludilo. Na ulicama zastave svih mogućih i nemogućih država. Malo smo istražili - nigdi nismo uspili nać hrvatsku zastavu! Svi su govorili kako se te najbrže rasprodaju?! Doduše, u Heidelbergu, koji je inače poznat kao studentski grad, ima masu Hrvata. Zapravo, čini mi se kako je najmanje Njemaca. Onda smo razgledali nekakav famozan most, kojeg obožavaju Japanci, ali nismo dokučili zašto, kao ni zašto je isprid njega skulptura babuna (majmuna), ali smo se svakako divili pogledu. Kuće, dvorci, ulice, sve ima poseban šarm. Neuobičajeni osjećaj "domaćeg" 900km od doma. Kasnije smo čak svratili do nekakvog amfiteatra u kojem je Hitler držao motivacijske govore, ali nismo uspili vidit famozni "Studentski zatvor". Da ne kažen da nas je smantalo sunce i da smo završili razgledavanje u Burger Kinga (koji je, btw puuuno bolji od McDonaldsa, iako su, zapravo, i jedni i drugi shit, al eto). Večer smo proveli opet uz utakmice, al na TV-u i Playstationu, s ekipom iz Hrvatske koja je isto tamo na institutu, ko i naš prijatelj. (Kupim lagano bodove gledajući s dragim, tako da kad mi padne na pamet shopping - nema izbora :)) Zanimljivost: tamo je večer padala tek oko 22:30, dotad se još vidilo. Naputak: Uzet više dana godišnjeg za uživanciju.
Slikice:
Eeee, nedilja. Kockasti dan. Dizanje u 7ipo. 200tinjak km do Nurnberga. Nabrijavanje mjuzom u autu, pozdravljanje ekipe na autocesti (iznenađujuće puno ih je bilo u hrvatskim bojama) i planiranje rasporeda. Stigli smo tamo oko 10ipo (manje od 2h vožnje) ...
///TO BE CONTINUED///
hr.digg|prijavi
čestitam, čestitam, čestitam!!!:):):)pratim tvoje njemačko slavlje!pozdrav
svaka čast, nadam se da će ovo pročitati i liby da te stavi u busted hehe,pozdrav i uživaj
željno čekam daljnji post!! :-)
vauuu, a baš ti negdje guštaš..hehehe, nadam se da ću te vidjeti kako utrčavaš na teren i ljubiš kopačke...nekome...hehehhehe
pon - 12.06.2006
UPDATE: ***THE BIG DAY 13th ***
A šta reć? Shame on me. Jedini trenutci kad iman vrimena bit sama sa sobom i svojim mislima su u tramvaju na relaciji špansko-trg u 7 i trg-špansko u 4. Po cile dane buljin u ekran i nabijam po tipkovnici, tako da kad dođem doma, nemam volje. A i nekako sam prazna iznutra. Ne nužno na loš način.
Pa da vas na brzake up-to-date-am:
Sutra je the big day.
Vrhunac svega dokle su sezali moji profesionalni planovi. (Sezali je napisano u past tensu. Ne slučajno. Sad su apetiti porasli.)
Nakon 4 godine muke, trke, štrebanja, skupljanja potpisa i čekanja pred vratima, prezentacija i seminara, živciranja i hedoniziranja, trenutak kad ozbiljno prestaješ imat ikakav motiv za ić do Kennedyjevog trga. THE OBRANA DIPLOMSKOG. I iako kažu da niko tamo ne pada, svejedno je osjećaj isti ko kad trebaš polagati ispit. I to gadan. To treba odradit dobro i ne osramotit familiju. Treba ispast profesionalan i vješto skrit koliko zapravo o ničemu nemaš pojma i da si obično tele. Tele koje će dobit diplomu. I počet učit. Zbilja učit.
BTW - lipo mi izgleda, moj diplomski. Sa slikicama i svim popratnim sadržajima.
Šta reć nakon četiri godine?
It's good to be leaving. Nije bio problem. Imam gadan osjećaj da problemi tek čekaju.
Nadalje, moran spomenut i SP. Moran, jer me dragi već godinu dana davi s tim, a sad su počeli o tom iz svih mogućih i nemogućih izvora. (I, izuzev spotova za Žuju i Karlovačko, koje obožavam, ostali su zbilja naporni). UŽAS za jednu nenogometnu individuu. Mada, moram priznat, histerija uvati i mene tih par sati svake 4 godine kad igra naša repka. Doduše, uzbuđenje je svaki put sve slabije. Zauvik će mi u pamćenju ostat utakmica sa Njemačkom, kad smo ih ubili s 3:0. E, cili grad je bio vani. Tooo je prava histerija! Ovo sad je više kompromis. Pogotovo s našim ljigavim dugokosim igračima. Nema više jednog Bobana, Asanovića... samo neki polu dečki polu curice wannabe metroseksualci... Nda... neću više. Ipak imaju braća Kovač. I, naravno, izvan naše repke - Ljungberg. EE, da.
Yours truly isto ide u Njemačku. Petak. Ide se u Heidelberg pa otamo na tekmu s Japancima. S kartama ili bez. Ali definitivno s digitalcem. I'll keep in touch.
Eto, sad znate sve.
Sutra navijajte.
U 5 za mene, navečer za naše.
Nadam se da će i jedno i drugo imat efekta.
Poooozdraaaav! :)
Pa da vas na brzake up-to-date-am:
Sutra je the big day.
Vrhunac svega dokle su sezali moji profesionalni planovi. (Sezali je napisano u past tensu. Ne slučajno. Sad su apetiti porasli.)
Nakon 4 godine muke, trke, štrebanja, skupljanja potpisa i čekanja pred vratima, prezentacija i seminara, živciranja i hedoniziranja, trenutak kad ozbiljno prestaješ imat ikakav motiv za ić do Kennedyjevog trga. THE OBRANA DIPLOMSKOG. I iako kažu da niko tamo ne pada, svejedno je osjećaj isti ko kad trebaš polagati ispit. I to gadan. To treba odradit dobro i ne osramotit familiju. Treba ispast profesionalan i vješto skrit koliko zapravo o ničemu nemaš pojma i da si obično tele. Tele koje će dobit diplomu. I počet učit. Zbilja učit.
BTW - lipo mi izgleda, moj diplomski. Sa slikicama i svim popratnim sadržajima.
Šta reć nakon četiri godine?
It's good to be leaving. Nije bio problem. Imam gadan osjećaj da problemi tek čekaju.
Nadalje, moran spomenut i SP. Moran, jer me dragi već godinu dana davi s tim, a sad su počeli o tom iz svih mogućih i nemogućih izvora. (I, izuzev spotova za Žuju i Karlovačko, koje obožavam, ostali su zbilja naporni). UŽAS za jednu nenogometnu individuu. Mada, moram priznat, histerija uvati i mene tih par sati svake 4 godine kad igra naša repka. Doduše, uzbuđenje je svaki put sve slabije. Zauvik će mi u pamćenju ostat utakmica sa Njemačkom, kad smo ih ubili s 3:0. E, cili grad je bio vani. Tooo je prava histerija! Ovo sad je više kompromis. Pogotovo s našim ljigavim dugokosim igračima. Nema više jednog Bobana, Asanovića... samo neki polu dečki polu curice wannabe metroseksualci... Nda... neću više. Ipak imaju braća Kovač. I, naravno, izvan naše repke - Ljungberg. EE, da.
Yours truly isto ide u Njemačku. Petak. Ide se u Heidelberg pa otamo na tekmu s Japancima. S kartama ili bez. Ali definitivno s digitalcem. I'll keep in touch.
Eto, sad znate sve.
Sutra navijajte.
U 5 za mene, navečer za naše.
Nadam se da će i jedno i drugo imat efekta.
Poooozdraaaav! :)
Sretno, sretno, sretno :)
sretno :) ja chu navijati za svih :)
Sretno,sretno,sretno :) (tebi,nogomet mrzim)
ja počinjem navijati već sad!!!! ann!! ann!! ann!! :-))
sretno na diplomskom, samo mirno i sve će dobro proći :), a nakon toga u Njemčiji! :) provedi se fantastično!
sretno! neću još čestitati...to će, nadam se biti sutra:)
ma daj rasturit ćeš to i sve vredu
thnx ljudovi.... joooj muka mi je cili dan!
pa ti si mi super, prosječni ervacki student studira 7 godina, šta oš? :))
eto, prošlo današnjih 17:00 - reza je kakva?
ma bilo je zakon :))) Dobila 5, malo pročavrljala s ljudima tamo i to je to. Nikad ništa lakše na faksu. I cila sam happy. A još smo i dobro igrali s Brazilom. (Zašto su moji uspjesi uvik u sjeni velikih sportskih događanja?! DAMN!)
kaj ti stvarno ideš u Njemačku na Japan??? a ja mislila da me zahebavaš!!! nisi fer s tom diplomom i još ideš tam... (:
da, iden stvaaaarno. Krećen popodne. I već me drži groznica zbog puta...
pozzzdraaav!!!:))
e pa nadam se da si polozilaaaa!!!! pusaaa :))
JEL MOGU SADA REĆI ČESTITAM??? AJDE, NESTRPLJIVA SAM:)
Op.a. vidi moj predzzadnji komentar :)
sri - 24.05.2006
O-O-, NAOČALE
U životu svaki dan mijenjamo naočale. Sjedeći na stolici se vrpoljimo, dok nam naši najbliži ne dobace okvir sa staklima boje njihove duše.
Kad su oko nas svi hepi, svijet gledamo kroz ružičaste naočale. Sve je OK. Ma, zapravo, sve je divno. Čak i prosjacima otvorenog srca dobaciš 10kn. Nećeš zbog toga propast. Nek svi budu sretni. Osmjehuješ se široko i zaražavaš sve oko sebe. (Dobro, bar nastojiš.)
Kad te zovu napuklog glasa i rubu plača, dodaju ti sive naočale. Kad te tlače. Kad te omalovažavaju. Kad ne postojiš. Sve promatraš kroz maglu koja vješto sakriva najsjajnije boje. Zapravo, čak i one sjajne vidiš tek kao nijanse sive, nešto malo svjetlije od crne. Sve je tiho, slabo, teško, u glavi se roje milijarde misli, a nijedna nije utješna. Toneš, proučavaš, seciraš, analiziraš. Misliš kako ostale boje predstavljaju samo optičku varku. Kratkotrajnu. Lažnu. Bit je sivoća. Nijansirana. Ali ubitačna.
Zelene ti naočale dobace sitnim dobrim vijestima i mirnim glasom. Kraj razgovora je "Al, ono, ništa extra nova, sve se lipo slaže, sve OK." Zelene su naočale jednoličnosti i mirnoće, ali ujedno i energije. Sve je OK. Ništa ne iskače. Najbolja opcija za organizam. Jedino što može prouzrokovati problem je sklonost dosadi. Ali ja volim zelenu. To je definitivno moja boja. I ne plaši me dosada. Dobro ju poznajem i u njoj se osjećam najugodnije. Kao u dobrom, starom, širokom i toplom džemperu zimi, kad dođeš u toplu kuću i on te zgrije i smiri tako da zaboraviš na ostalo.
"Sve je isto. Dosada. A kod tebe?" - Plava. Eterična i sjetna. Morska. Lijena. Hladna, polagana. Ali dobra. Sve je cool. Možda mir narušava tek neznatna doza kritičnosti i racionaliziranja. Previše razmišljaš. Ili uopće ne razmišljaš. Nema oscilacija. Nedostatak entuzijazma. Naglašen hedonizam.
Žute naočale ti dobace kad je neka (pozitivna) histerija u pitanju. Diplomirala sam/položila ispit/vozački/Prošla san s pet/Dobila na lotu!/Zaprosio me! i sl. verzije. Sve dreči od energije. Žuta ne traje dugo. Obično prijeđe u rozu. Osjećaj žute je neponovljiv. Iscrpljenost nakon nje tako godi umu i tijelu. Volim žutu. A ko ne?! Da ih je barem više! Ali ne previše. Predrečava je ipak, šta ne?
Eeee crvene... ljubavne, sexy, elegantne, erotske... Kad te vole, kad te primjećuju u "takvom" smislu. Kad primjete da danas baš izgledaš posebno dobro. Kad to primjeti netko sasvim nebitan u životu. Kad se ti sam sebi sviđaš. Kad su pokreti gipki, meki, polagani, ženstveni. Provociraš i uživaš u tome. Imaš moć, a daješ se. Mmmm crvena. Opasna i nježna, adrenalinska, vatrena i ispunjajuća. Otkriva te malo više. Pomiče granice, tabue, sramežljivost... Svakako zanimljiva!
Ima ih još, znam... Nego, ono šta me zanima je - gledate li i vi svijet kroz takve naočale?
Kad su oko nas svi hepi, svijet gledamo kroz ružičaste naočale. Sve je OK. Ma, zapravo, sve je divno. Čak i prosjacima otvorenog srca dobaciš 10kn. Nećeš zbog toga propast. Nek svi budu sretni. Osmjehuješ se široko i zaražavaš sve oko sebe. (Dobro, bar nastojiš.)
Kad te zovu napuklog glasa i rubu plača, dodaju ti sive naočale. Kad te tlače. Kad te omalovažavaju. Kad ne postojiš. Sve promatraš kroz maglu koja vješto sakriva najsjajnije boje. Zapravo, čak i one sjajne vidiš tek kao nijanse sive, nešto malo svjetlije od crne. Sve je tiho, slabo, teško, u glavi se roje milijarde misli, a nijedna nije utješna. Toneš, proučavaš, seciraš, analiziraš. Misliš kako ostale boje predstavljaju samo optičku varku. Kratkotrajnu. Lažnu. Bit je sivoća. Nijansirana. Ali ubitačna.
Zelene ti naočale dobace sitnim dobrim vijestima i mirnim glasom. Kraj razgovora je "Al, ono, ništa extra nova, sve se lipo slaže, sve OK." Zelene su naočale jednoličnosti i mirnoće, ali ujedno i energije. Sve je OK. Ništa ne iskače. Najbolja opcija za organizam. Jedino što može prouzrokovati problem je sklonost dosadi. Ali ja volim zelenu. To je definitivno moja boja. I ne plaši me dosada. Dobro ju poznajem i u njoj se osjećam najugodnije. Kao u dobrom, starom, širokom i toplom džemperu zimi, kad dođeš u toplu kuću i on te zgrije i smiri tako da zaboraviš na ostalo.
"Sve je isto. Dosada. A kod tebe?" - Plava. Eterična i sjetna. Morska. Lijena. Hladna, polagana. Ali dobra. Sve je cool. Možda mir narušava tek neznatna doza kritičnosti i racionaliziranja. Previše razmišljaš. Ili uopće ne razmišljaš. Nema oscilacija. Nedostatak entuzijazma. Naglašen hedonizam.
Žute naočale ti dobace kad je neka (pozitivna) histerija u pitanju. Diplomirala sam/položila ispit/vozački/Prošla san s pet/Dobila na lotu!/Zaprosio me! i sl. verzije. Sve dreči od energije. Žuta ne traje dugo. Obično prijeđe u rozu. Osjećaj žute je neponovljiv. Iscrpljenost nakon nje tako godi umu i tijelu. Volim žutu. A ko ne?! Da ih je barem više! Ali ne previše. Predrečava je ipak, šta ne?
Eeee crvene... ljubavne, sexy, elegantne, erotske... Kad te vole, kad te primjećuju u "takvom" smislu. Kad primjete da danas baš izgledaš posebno dobro. Kad to primjeti netko sasvim nebitan u životu. Kad se ti sam sebi sviđaš. Kad su pokreti gipki, meki, polagani, ženstveni. Provociraš i uživaš u tome. Imaš moć, a daješ se. Mmmm crvena. Opasna i nježna, adrenalinska, vatrena i ispunjajuća. Otkriva te malo više. Pomiče granice, tabue, sramežljivost... Svakako zanimljiva!
Ima ih još, znam... Nego, ono šta me zanima je - gledate li i vi svijet kroz takve naočale?
Je,imam problema s onima ružičaste boje! A onda i s onima sive boje...
Mora biti razlike...i vage! Znaš, puno dobrog,pa puno lošeg... A jesam ga sad natraljala! Pusa! ;)
je ima istine u tome kroz kakve naočale kada gledamo, samo se bojim da ponekad griješimo glede odabira boje za specifičnu situaciju,barem se meni to znalo dogoditi.
dobro, no moja poanta je bila da ti te naočale uvijek "dodaju" tvoji najbliži, tj. da u životu sve ovisi o onima koji su nam važni, pa tako i njihova tuga/radost utječe na nas same.
:)
ja bi plave, morske...a svi mi turaju sive :(
Ovak, danas sam zaboravio naočale, i sad sam još uvijek škicam ko neki šišmiš. :)
@ selma: :D @ samba: nekad triba odbit njihove naočale i njima ponudit svoje! @putnik: he he taman san te zamislila sa tijelom šišmiša, baš si me dobro nasmija!!!
ja uglavnom stavim žute pa završim na narančastima(to su one histerično nervozne - naočale s posla, ali opet nekako vesele), kad dođem doma stavim crvene, a zaspem s nježno lila ;)
jao, moje su predugo vremena bile plave...postale su zamorne, al sad imam na piku jedne crvene;)
ne, ne, veliki postotak nerazumijevanja u ovim komentarima.. nije poanta kakve bute si kupili ochiali ili kakve nosite, već da li utječe raspoloženje vaše okoline na percepciju svijeta (dobra teorija, da).. tj. da li vam pomažu/odmažu tuđa raspoloženja i akcije.. uvjeren sam da nam ann o tom priča.. pa eto, da ja nastavim u revijalnom tonu, ja bi si kupio jedne ljučibaste..
@ dijete: izgleda da si me ti naaajbolje shvatio, ali kad se već priča o nečem skroz 100tom u odnosu na ono o čemu sam ja pisala, ja preferiram-smeđe. Tople, tamnije, ali dovoljno svijetle.
ja pokušavam sve gledati kroz one ružičaste... ponekad ne ide, ali ja sam tvrdoglavo djevojče. :) ne dam se razočarati...
sub - 20.05.2006
Fige za Sevu
U pripremama za večerašnji Eurosong, odlučih par misli podijelit s vama.
Naime, sve imam osjećaj kako sve više ljudi (utiho ili i javno) navija za našu Sevku, unatoč "kontroverzi" njene "Štikle". Pjesmuljak se lagano uvukao u kolektivne hrvatske uši, i sve veći je interes za (pomalo debilan) Eurosong. To nije bilo tako ni s Mikulićem, ni s Novkovićem, a ne bi bilo ni sad da se ne radi o Sevi.
Mene ona u svemu tome podsjeća na mitskog "feniksa" i njena pobjeda bi na neki način bila i njeno izdizanje iz pepela s kojim ju konstantno javnost posipa. U tom navijanju za Sevu često puta vidim navijanje za "drugu šansu" i navijanje za činjenicu da se svakome u životu mogu dogodit i lipe stvari, a ne samo one ružne. Voljeli mi Sevu ili ne, činjenica je da njen život nije prototip lijepog i sretnog života. Dobro, bar po mom mišljenju. Možda nekom takav život i je ideal, al o tom po tom. Također, navijanjem za Sevu nekako se u biti nadamo da koliko god zaseremo, da će i to proć, da će ljudi ponovo bit uz nas. Međutim, kolika ta nada ima uporište u stvarnosti, ne znam. Lipo je virovat, barem jednu naizgled glamuroznu i veselu večer, lipo se nadat, držat fige i zaboravit koliko je sve to skupa jedno veliko sranje, koliko smo svi mi pijuni koji žive od mrvica u blaženom neznanju ili gorkom znanju o tome što se događa iza kulisa koje su nam postavili, iza tajnih rukovanja, mafijaških obračuna i političkih odluka. Na kraju krajeva, nikad nikome nije uspjelo, a niti će, učinit svih zadovoljnima, a u nastojanjima da to napravimo, najčešće najnezadovoljniji sobom i svojim životom ostajemo upravo mi. Opet paralela sa Sevkom. Jer zbilja imam osjećaj da i ona katkad kad zatvori vrata nakon duge i naporne večeri poželi nikad više ne izić. A opet, uvik nekako ispadne jača od svih i uspije se ponovo dignit. To je prokletstvo, čini mi se. Jer kad svi misle da si jak i da ti niko ne triba, zaborave ono da su takvi upravo najnesretniji i beskrajno, beskrajno sami u svemu šta im se događa.
Ali, kao šta rekoh, večeras je noć lažnog glamura i navijanja za neki drugi svijet. Ja Sevki najiskrenije držim fige. Možda ponajviše zbog nekih svojih, čudnih razloga.
Naime, sve imam osjećaj kako sve više ljudi (utiho ili i javno) navija za našu Sevku, unatoč "kontroverzi" njene "Štikle". Pjesmuljak se lagano uvukao u kolektivne hrvatske uši, i sve veći je interes za (pomalo debilan) Eurosong. To nije bilo tako ni s Mikulićem, ni s Novkovićem, a ne bi bilo ni sad da se ne radi o Sevi.
Mene ona u svemu tome podsjeća na mitskog "feniksa" i njena pobjeda bi na neki način bila i njeno izdizanje iz pepela s kojim ju konstantno javnost posipa. U tom navijanju za Sevu često puta vidim navijanje za "drugu šansu" i navijanje za činjenicu da se svakome u životu mogu dogodit i lipe stvari, a ne samo one ružne. Voljeli mi Sevu ili ne, činjenica je da njen život nije prototip lijepog i sretnog života. Dobro, bar po mom mišljenju. Možda nekom takav život i je ideal, al o tom po tom. Također, navijanjem za Sevu nekako se u biti nadamo da koliko god zaseremo, da će i to proć, da će ljudi ponovo bit uz nas. Međutim, kolika ta nada ima uporište u stvarnosti, ne znam. Lipo je virovat, barem jednu naizgled glamuroznu i veselu večer, lipo se nadat, držat fige i zaboravit koliko je sve to skupa jedno veliko sranje, koliko smo svi mi pijuni koji žive od mrvica u blaženom neznanju ili gorkom znanju o tome što se događa iza kulisa koje su nam postavili, iza tajnih rukovanja, mafijaških obračuna i političkih odluka. Na kraju krajeva, nikad nikome nije uspjelo, a niti će, učinit svih zadovoljnima, a u nastojanjima da to napravimo, najčešće najnezadovoljniji sobom i svojim životom ostajemo upravo mi. Opet paralela sa Sevkom. Jer zbilja imam osjećaj da i ona katkad kad zatvori vrata nakon duge i naporne večeri poželi nikad više ne izić. A opet, uvik nekako ispadne jača od svih i uspije se ponovo dignit. To je prokletstvo, čini mi se. Jer kad svi misle da si jak i da ti niko ne triba, zaborave ono da su takvi upravo najnesretniji i beskrajno, beskrajno sami u svemu šta im se događa.
Ali, kao šta rekoh, večeras je noć lažnog glamura i navijanja za neki drugi svijet. Ja Sevki najiskrenije držim fige. Možda ponajviše zbog nekih svojih, čudnih razloga.
mah, neš ti mita od nje da se sada izdiže. Biće negdi oko 10 mjesta
ja joj držim fige i to da bude PRVA!!!
Pa nije sevka mit :) A i ja sumnjam da će bit 1., ali božemoj ne navijaš uvik za ziher!@special: me 2! :D
..ti tvoji, kako kažeš, "čudni razlozi" su mi vrlo bliski i poznati...:-)
sevka očito nije dobila..al nema veze....
roge, a ne fige. Da je nisu onako namaškarali i da je ostala prirodna, sa vlastitim mrdanjem kukova i s...ostalog, bilo bi puno bolje
i ja navijala, još i na dori... luda seve, pa nek je i to što je..:-) ali eto...
lako je biti general nakon bitke ,ali naše najbolje plasirane pjesmice su bile brže i lako pamtljivog ritma.riječi nisu bitne (afrika -paprika),a sevina pjesma nije to. vjerojatno bi puno bolje prošla da se više vrtila ,jer tek onda uđe u uši.sjećam se bregovićevih (aranžer)albuma.svidi mi se jedna pjesma ,a ostale mi bezveze dok se ne zavrte nekoliko puta na radio i tek onda mi sjednu.mislim da sevina nije bila ono što kažu-na prvo slušanje.
ned - 14.05.2006
Fenomen krda (*muke po ST tablicama* - za početnike)
Dragi moji,
vjerojatno dosta vas zna da je jučer bila utakmica Dinamo-Hajduk. Svi znate za antagonizam tih dvaju navijačkih skupina, no meni je to u startu obična mentalna retardacija istih. Mislim, nije mi jasno kako nekog može uopće bit BRIGA za nešto takvo, izuzevši situaciju same utakmice. Mislim, ja sam i inače tip kojeg više zanimaju glupi letci u poštanskom sandučiću nego ikakav sport. Pogotovo nogomet.
E, sad, dragi ima, naravno, splitske tablice. I tako se mi jučer uputili malo do grada, na ručak i tako...
Naravno, jedno 5 puta su nam divljački svirali (?!), a na jednom semaforu je nekakav žestoki BBB proturio glavu kroz prozor (ko nekad kad pasi izvire sa stražnjeg prozora u autu, hvatajući zrak) i posla nam cilu familiju (užu i širu) u PM te nam velikodušno poželio da - krepamo. Ne, nismo mu ubili nikog. Samo smo imali splitske tablice. Bez ikakvog šala ili ičeg drugog šta bi se moglo shvatit kao "provokacija". Mada, ja osobno nikad u životu navijanje za nešto nisam shvatila kao provokaciju, a ne znan jel normalan um i može to pojmit na takav način. Sad bi ja, recimo, trebala nekog slat u PM jer voli nescafee od čokolade, a meni je draža vanilija. Ili jer sluša narodnjake, a ja ne bi ni mrtva. Karikiram, ali sve je to stvar osobnog stava. Konkretno, u našem slučaju ono što je ljudima smetalo cili Božji dan su bila ta dva slova na tablici. I zbilja san se osjećala užasno i ko posrano. Nažalost, to nije jedini put da sam se tako osjećala u Zagrebu, a i sve manje i manje se tu osjećam dobrodošlom.
Jednom davno sam i ja imala sličan okršaj jer sam vozila svoje auto u Zg, također ST registracije. Taj dan nije bila utakmica. Ali, nekima je bilo što dovoljan povod. Ono što mi je pričinilo neodoljivo zadovoljstvo je bilo kad je tetak (koji je bio suvozač) nazvao prijatelja u policiji i saznao broj vlasnika auta. E onda se mali pokunjeni "bad blue boy" stao ispričavati na telefon (koji mu je proslijedio njegov otac, vlasnik auta) ko da mu život ovisi o tome.
Poanta? Nikad u životu mi neće bit jasni ti "navijači" i općenito neke velike skupine koji ludo vjeruju u ideologije. Valjda nisam taj tip. Nije ni bitno. Ali ovo što se radi između Torcide i BBB-a prelazi sve granice normalnosti pretvarajući obično sranje poput nogometa u rat dvaju gradova, čak rat cijelih regija. Kad bi bar ljudi znali bit tako zagriženi u neke humanije stvari!
Neki ljudi nikad neće sasvim prihvatit evoluciju, nego će uvik zadržat u sebi onu divljačku, životinjsku crtu i želju za pripadanjem svom krdu (zvalo se ono Torcida ili BBB). A neki drugi ljudi će i dalje s nelagodom izlazit u grad na dan debilne utakmice, šutit u tramavju da 5 pijanih muških ne skuži da je is Splita, skidat tablice da ne nađe razbijeno i ispljuvano auto (dogodilo se više puta) i tako. Druga rješenja baš i ne vidim... Žalosno.
vjerojatno dosta vas zna da je jučer bila utakmica Dinamo-Hajduk. Svi znate za antagonizam tih dvaju navijačkih skupina, no meni je to u startu obična mentalna retardacija istih. Mislim, nije mi jasno kako nekog može uopće bit BRIGA za nešto takvo, izuzevši situaciju same utakmice. Mislim, ja sam i inače tip kojeg više zanimaju glupi letci u poštanskom sandučiću nego ikakav sport. Pogotovo nogomet.
E, sad, dragi ima, naravno, splitske tablice. I tako se mi jučer uputili malo do grada, na ručak i tako...
Naravno, jedno 5 puta su nam divljački svirali (?!), a na jednom semaforu je nekakav žestoki BBB proturio glavu kroz prozor (ko nekad kad pasi izvire sa stražnjeg prozora u autu, hvatajući zrak) i posla nam cilu familiju (užu i širu) u PM te nam velikodušno poželio da - krepamo. Ne, nismo mu ubili nikog. Samo smo imali splitske tablice. Bez ikakvog šala ili ičeg drugog šta bi se moglo shvatit kao "provokacija". Mada, ja osobno nikad u životu navijanje za nešto nisam shvatila kao provokaciju, a ne znan jel normalan um i može to pojmit na takav način. Sad bi ja, recimo, trebala nekog slat u PM jer voli nescafee od čokolade, a meni je draža vanilija. Ili jer sluša narodnjake, a ja ne bi ni mrtva. Karikiram, ali sve je to stvar osobnog stava. Konkretno, u našem slučaju ono što je ljudima smetalo cili Božji dan su bila ta dva slova na tablici. I zbilja san se osjećala užasno i ko posrano. Nažalost, to nije jedini put da sam se tako osjećala u Zagrebu, a i sve manje i manje se tu osjećam dobrodošlom.
Jednom davno sam i ja imala sličan okršaj jer sam vozila svoje auto u Zg, također ST registracije. Taj dan nije bila utakmica. Ali, nekima je bilo što dovoljan povod. Ono što mi je pričinilo neodoljivo zadovoljstvo je bilo kad je tetak (koji je bio suvozač) nazvao prijatelja u policiji i saznao broj vlasnika auta. E onda se mali pokunjeni "bad blue boy" stao ispričavati na telefon (koji mu je proslijedio njegov otac, vlasnik auta) ko da mu život ovisi o tome.
Poanta? Nikad u životu mi neće bit jasni ti "navijači" i općenito neke velike skupine koji ludo vjeruju u ideologije. Valjda nisam taj tip. Nije ni bitno. Ali ovo što se radi između Torcide i BBB-a prelazi sve granice normalnosti pretvarajući obično sranje poput nogometa u rat dvaju gradova, čak rat cijelih regija. Kad bi bar ljudi znali bit tako zagriženi u neke humanije stvari!
Neki ljudi nikad neće sasvim prihvatit evoluciju, nego će uvik zadržat u sebi onu divljačku, životinjsku crtu i želju za pripadanjem svom krdu (zvalo se ono Torcida ili BBB). A neki drugi ljudi će i dalje s nelagodom izlazit u grad na dan debilne utakmice, šutit u tramavju da 5 pijanih muških ne skuži da je is Splita, skidat tablice da ne nađe razbijeno i ispljuvano auto (dogodilo se više puta) i tako. Druga rješenja baš i ne vidim... Žalosno.
meni se pari da nekima jako fali rat , samo da imaju koga mrziti i po kome pjuvat...seljačka zemlja, lijepo je pokojni Krleža govorio
od moje frendice dečko je iz Splita, i on je doživio gluposti u Zagrebu... toliko da sad, kad dolazi u posjetu autom, ima i lažne tablice koje stavi umjesto splitskih (pogotovo kad neka utakmica traje, nadolazi ili je nedavno bila).... sramota je da se tako nešto događa! i da su normalni ljudi prisiljeni na takve idiotske mjere...
a cuj... uvijek bilo i uvijek ce biti. ne mozes pobjeci od seljacina, cak ni u gradu. vjerojatno ih na selu ima i manje :)
niski porivi,a još niži mentalni sklop ljudi koji su usuđuju zvati navijačima.jadni njihovi bližnji,ako se istom politikom vode pri komunikaciji.
....to je zalosno!...ja sam bas bia u zg-u kadno je ekipa slavila ne trgu prije par dana...uz to sta san cilo vrime sta kraj policije i sta u tramvaju nisam ni a reka...al hebi ga!nisam se tia,a ne bi ni moga sam protiv njih kako reces ti 5 pijanih bbboysa!..eto, zato ti primi lipe pozdrave iz splita =)
Iste se stvari događaju i Zagrepčanima po Splitu, kreten je i dalje kreten bez obzira na to iz kojeg grada dolazi. Nekako mi se čini kako ti ljudi koji na taj način ispucavaju svoje frustracije ili imaju jako gadnih problema u svom životu ili kompenziraju kroničnu nejebicu. Vjerojatno je neka kombinacija te 2 stvari. :-(
znam..nedaj bože da se u Zd-u za vrijeme neke utrakmice s cibonom nađu tablice zagrebačkih registracija... ode auto kvragu! ja znam kad smo mi dolazili u Zg na neka natjecanja, uvi ksmo auta ostavljali na čuvani parking baš iz tih razloga... oparil ismo se jedamputa... :-( al nemoš kontrolirat to, to su budale...eto toliko!
Samo dvije riječi za takve ljude:Primitivne budale. :)
uf...a žao mije kaj ti se izdogađalo i ja isto ne razumijem taj poriv...ali znaj da u Zagrebu si ipak dobrodošla jer imaš nas koji te volimo ;)
:o(
:) svima. BTW jel se sutra navija za Sevku?
naravno da DA!!
sri - 03.05.2006
___aSoCiJaCiJe___
Nakon muke po štiklama, zaključih kako super izgledaju i kupih. Obuh jednom i zaključih i da stoje odlično. Ali ja u njima hodam ko kromanjonac. Pa ih sad nosam po kući (učim hodat), a dragi se ne buni.
Odlučih danas eskivirat rad na tijelu i malo promrdat moždanim vijugama (te koristit malo više aorist) i prošetat i po blogu. U zadnje vrime čitam više nego ikad u životu (šta zbog posla, šta zbog vas - ali ne samo šta vas čitan, još vas i SLUŠAM!), ali pišem nikad manje. Jedino na šta san se apsolutno navukla je putnikova igra asocijacije.
Zbilja, asocijacije su čudna stvar. I uvik zanimljiva igra. Iz nas uspiju izvuć ono što ni sami ne znamo da znamo i osjećamo. Napokon igra u kojoj ne trebaju taktike i ne postoji pobjednik. Napokon nije cilj biti prvi nego upoznati sebe i druge. A meni, koja izrazito nisam natjecateljski tip, takvo nešto baš odgovara.
Slijedeći tjedan me vesele dva projekta na kojima radim i držim fige da sve prođe OK i da se pojavi dosta ljudi. Znam koliko bi to značilo meni maloj i nevažnoj, a kamoli glavnim protagonistima. Zvučim zbunjujuće? Heh, možda jedina koja će me shvatit je tek tako :)
Uglavnom, ako sam vam probudila znatiželju i ako ste u Zg... možda se i vidimo, ko zna?
BEWARE ;)
Dolaze lipi dani, još lipša proljetna predvečerja i jedna šetnjica trgom sasvim bi dobro sjela... (asocijacije, itko?)
Odlučih danas eskivirat rad na tijelu i malo promrdat moždanim vijugama (te koristit malo više aorist) i prošetat i po blogu. U zadnje vrime čitam više nego ikad u životu (šta zbog posla, šta zbog vas - ali ne samo šta vas čitan, još vas i SLUŠAM!), ali pišem nikad manje. Jedino na šta san se apsolutno navukla je putnikova igra asocijacije.
Zbilja, asocijacije su čudna stvar. I uvik zanimljiva igra. Iz nas uspiju izvuć ono što ni sami ne znamo da znamo i osjećamo. Napokon igra u kojoj ne trebaju taktike i ne postoji pobjednik. Napokon nije cilj biti prvi nego upoznati sebe i druge. A meni, koja izrazito nisam natjecateljski tip, takvo nešto baš odgovara.
Slijedeći tjedan me vesele dva projekta na kojima radim i držim fige da sve prođe OK i da se pojavi dosta ljudi. Znam koliko bi to značilo meni maloj i nevažnoj, a kamoli glavnim protagonistima. Zvučim zbunjujuće? Heh, možda jedina koja će me shvatit je tek tako :)
Uglavnom, ako sam vam probudila znatiželju i ako ste u Zg... možda se i vidimo, ko zna?
BEWARE ;)
Dolaze lipi dani, još lipša proljetna predvečerja i jedna šetnjica trgom sasvim bi dobro sjela... (asocijacije, itko?)
hmmm..asocijacije da ti malo promrdaju mozdak u ovo proljetno doba :-) može!
puno sreće na tome što radiš
:)
slabo i čitam, a post napišem u pet minuta pa zbrišem :)
pa evo i tebe, a sad vidim da te i prije bilo , ali da mene nije bilo da procitam taj post :) za neke nisu stikle, a ako si ti jedna od njih - bjez ;) Mislim, ruzno je vidjeti kako neke zene hodaju u tome. i tuzno
Navukla sam se i ja,i nekako mislim da mi baš dobro ide...a putnik nikad nije imao više komentara... Dobro je prodrmao taj naš kolektivni um!
@arsen: hvala! @san741: mi se znamo? @samba: pa vidiš da čitaš! :) @psiho: istina, istina,... al nije tako gadan slučaj kod mene. @Dora: jel' da?!
heheh..tek sad pročitah ovaj tvoj post...nadam se da je sve prošlo fajn, a moji nadređeni ofcourse nisu bili zainteresirani jer nije bilo jikog poznatog, pih! ponekad mrzim svoj posao..al nadam se da je bilo puno, puno, ljudova! ;)
@tektako: sve je prošlo fajn, dapače, bilo je super! Ali non-stop su neka događanja.
čet - 27.04.2006
ŠUZE
Ne znam kako vi ostale curke, ali ja san cili život preferirala udobne, niske cipele. Međutim, postoje prilike (tim više ako ono čime raspolažete više liči na balvane nego na tipičnu žensku nogu) koje jednostavno zahtijevaju malo finiju cipelu. Ma daleko od toga da ja ne volim lipu cipelu na petu, ali na drugome, ne na sebi. Ja kad takvo nešto i kupim, uglavnom ne nosim.
Znate onaj trenutak kad ste se već obukli i triba izić van, još samo cipele obut? E, pa u tom trenu, utanoč svim dobrim namjerama, ja uvik izaberen nešto šta više liči na patiku ili japanku nego nešto šta ima petu. Iako bi mi bolje stajalo ovo drugo.
I sad je nekako došlo vrime kad me naprosto sramota šta ja neman niti jedne jedine cipele na petu (sandale se ne računaju). Vrime je da i to obavin. Mogu sa priličnom sigurnošću reć da san izvidila sve šta se nudi u Zg (a samim tim i u državi) i jedne su mi ipak zapele za oko (ne računajuć par modela koje san zgrabila odma prve, a ono cifra 1500 kn, kao ni one u kojima bi ja izgledala ko neko nezgrapno čudolište).
Sutra je taj sudbonosni dan.
Posli posla,
do bankomata pa
ravno u dućan.
(Nadan se samo da preksutra neću požalit! I'll keep u posted ;))
Posli toga dragi i ja via Dalmatia.
U patikama, af kors ;)
Znate onaj trenutak kad ste se već obukli i triba izić van, još samo cipele obut? E, pa u tom trenu, utanoč svim dobrim namjerama, ja uvik izaberen nešto šta više liči na patiku ili japanku nego nešto šta ima petu. Iako bi mi bolje stajalo ovo drugo.
I sad je nekako došlo vrime kad me naprosto sramota šta ja neman niti jedne jedine cipele na petu (sandale se ne računaju). Vrime je da i to obavin. Mogu sa priličnom sigurnošću reć da san izvidila sve šta se nudi u Zg (a samim tim i u državi) i jedne su mi ipak zapele za oko (ne računajuć par modela koje san zgrabila odma prve, a ono cifra 1500 kn, kao ni one u kojima bi ja izgledala ko neko nezgrapno čudolište).
Sutra je taj sudbonosni dan.
Posli posla,
do bankomata pa
ravno u dućan.
(Nadan se samo da preksutra neću požalit! I'll keep u posted ;))
Posli toga dragi i ja via Dalmatia.
U patikama, af kors ;)
a moraš biti u trendu sad kad je Štikla in! a mislim da je prije godinu-dvije došlo zlatno doba za balerinke pa sam došla na svoje! jao, sretan vam put sa trunkom ljubomore:)
A šta da ti kažeN nego, sretno. :)
lol lol =)..sad ces napokon moc pivat "moju štiklu"!=)))
..primi pozdrave
Cak i JA razmisljam o nekoj stiklici u zadnje vrijeme... mora da je zato sto sam nabicala par kila pa kuzim na sta mislis pod ovo-balvani! Uzivaj doma!
volim cipelice s visokim peticama uh al sam sav u deminutivima
@libertin: dobro zboriš za balerinke... i hvala :) @putnik: FALA i jedan "kaj" samo za tebe upućujem @maculis: he he pa neće bit baš tol'ka štikla @maculis: eto vidiš ;) @arsen: uh al jesi, nešto raznježen ili baš toooliko voliš štiklu?
Poznata priča. Nedavno sam si kupila neke polubalerinke na minipeticu i to mi je prva cipela koja ima ikakovu petu. Špicpapak ni da mi se sviđa si ne mogu priuštit sa svojom nogom broj 40 jer onda imam još 10cm cipele viška i izgledam ko da sam obula lađe a ne cipele.
:)) zafaljujem
@spoiled: istina živa! @putnik: nema na čem ;)
:) ja općenito ne volim cipele...averziju prema njima imam od djetinjstva kad sam morala nositi najružnije lakirane bebike na svijetu :D
i baš mi je drago da si uspjela pronaću nekakve cipelice :)
hahah....a da isprobaš nove cipele???joj...ljubim te///mwa***
Štikle su jedan od razloga zašto mi uopće nije žao šta nisam žensko :)
uf, ti i ja bismo morale skupa u dućan - ne bismo se ziher pograbile za isti tip šuza. :D evo već par tjedana muku mučim tražeć neke ravne cipke, a oko mi bježi prema stiletto peticama. I slinim. :) a ne smijem popustit jer ću opet imat sto pari petastih - i nijedne udobne i praktične. damn.
